https://rastimougospodinu.com/tijelov... Ivančić Vjera Temelj i Uvjet Za Zdravlje i Normalan Život/TOMISLAV IVANCIC-POSLjEDICE Ne PRASTANjA-/Tomislav Ivančić-Tomislav Ivančić (Davor, 30. studenog 1938. - Zagreb, 17. veljače 2017.), hrvatski katolički svećenik, teolog i filozof, kanonik, sveučilišni profesor, utemeljitelj hagioterapije. Malo je poznato da je i crkveni glazbenik.Životopis

Djetinjstvo i školovanje Tomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu.Teološko-pastoralnirad

Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..Ovo Ivanovo evanđelje, baš ovaj uskrsni odlomak, kazuje samo prve dojmove. Odabrano je baš za sam dan Uskrsa, za danju misu. Pokazuje prva iznenađenja i prve provjere pa i prve sumnje. Samo je ustanovljen prazan grob. I to od povlaštenih svjedoka. Nije bez važnosti što je zapisano ono o povojima i ručniku. Da je tijelo bilo ukradeno, da je grob bio oskvrnut, sve bi bilo u neredu. Zapisane su samo prve dvije reakcije, jedna izričito, druga usput. Čini se da ni Mariji ni Petru, a u prvi čas ni Ivanu nije ni palo na pamet Isusovo uskrsnuće. Ostali su samo pred iznenadnom činjenicom prazna groba. Susreti s Uskrslim će istom uslijediti. Ipak, Ivan je uvijek bio intuitivniji, školovan od Isusa da prodire u najdublje tajne Isusova bića i same vjere. U njemu, makar na tren, već se budi uskrsna vjera. Sam će Uskrsli Krist, i to polako, s nekima – kao s Tomom – i mučno uvoditi učenike u svoje novo, uskrsno iskustvo. Pa makar bilo i mučno, teško, nepodnošljivo, neka ovog Uskrsa uvede i nas u svoje uvijek iznova novo i radosno uskrsno iskustvo i uskrsnu vjeru.

Kategorija

Obrazovanje

“I to će proći.”I proći će.!!Srdacan Pozdrav SVIMA OD SRCA)))Napisao-Kolumnu-V&C..L/Z!!!....Canada!!Sherbrooke-Qouébec-Canada!!Čovjek koji sebe smatra gubitnikom pronaći će već neki način da ne uspije, uprkos svim svojim namjerama ili snazi volje, čak i ako mu mogućnosti bukvalno padnu u krilo. Osoba koja sebe smatra žrtvom nepravde, nekim ‘ko mora da pati’ nepogrešivo će pronaći okolnosti kojima će da potvrdi svoje mišljenje.

Onoga trena kada izmijenimo svoj um i prestanemo da prošlosti pridajemo moć, prošlost sa svojim greškama izgubiće moć nad nama.

Vaša raspoloženja mogu da budu veoma varljiva. Mogu vas zavesti u ubjeđenje da je vaš život gori nego što u stvari jeste. Kada ste dobro raspoloženi, život izgleda sjajno…imate perspektivu, zdrav razum, mudrost. Kada ste dobro raspoloženi, ništa nije tako teško, problemi izgledaju jednostavniji i lakše se rješavaju. Kada ste dobro raspoloženi, veza sa partnerom savršeno funkcioniše. Ako vas kritikuju, vi pomirljivo pirihvatate zajedljive komentare.

Ali kada ste loše raspoloženi, vaš život izgleda nevjerovatno težak i ozbiljan. Skoro da nemate nikakvu perspektivu. Sve shvatate isuviše lično i često pogrešno protumačite ono što vam ljudi govore.U ovome je zamka: ljudi ne shvataju da se njihovo raspoloženje stalno mijenja. Oni misle da je život iznenada u posljednje vrijeme postao grozan, ili se to čak desilo u posljednjih nekoliko sati. Dakle, neko može biti ujutru dobro raspoložen, voljeti svoju ženu, posao, automobil i vjerovatno biti optimista kada je u pitanju njegova budućnost i dobro se osjećati kada misli na prošlost. Ali ako se do popodneva njegovo raspoloženje pokvari – on će tvrditi da mrzi svoj posao, da ima nesnosnu ženu i krš od automobila i da ne napreduje u karijeri. Ako ga pitate o djetinjstvu dok je tako loše rapoložen, vjerovatno će vam reći da je bilo izuzetno teško. Naravno, kriviće svoje roditelje za loše stanje u kome se trenutno nalazi.Ovakvi brzi i drastični kontrasti mogu da izgledaju apsurdno, čak i smiješno – ali svi smo mi takvi. Kada smo loše rapoloženi, svijet oko nas se ruši. Potpuno zaboravljamo da, kada smo dobro rapoloženi, sve izgleda mnogo bolje. U zavisnosti od rapoloženja, doživljavamo identične životne situacije – za koga smo udati (oženjeni), gdje radimo, kakav automobil vozimo, kakve su nam mogućnosti – na potpuno drugačiji način! Kada smo loše volje, umjesto da krivimo naše raspoloženje (što bi trebalo), osjećamo da je čitav naš život promašaj. Kao da zaista povjerujemo da se svijet raspao prije sat-dva!Istina je da život nikada nije tako loš kao što nam se čini kada smo loše raspoloženi. Umjesto da ostanemo takvi – loše volje, ubijeđeni da život sagledavamo realno, treba da naučimo da preispitujemo sopstvene misli. Podsjetite se:”Naravno da sam frustriran, depresivan, ljut, ja sam loše raspoložen. Tada se uvijek loše osjećam.” Kada ste loše volje, naučite da to stanje jednostavno shvatite kao neizbježno stanje koje će vremenom proći ako se ne uzbuđujete mnogo oko toga. KADA STE LOŠE VOLJE NE TREBA DA ANALIZIRATE SOPSTVENI ŽIVOT. Takvo nešto je ravno emotivnom samoubistvu. Ako imate pravi problem, on će i dalje biti tu i kada se vaše raspoloženje popravi. Poenta je da budemo zahvalni za dobro raspoloženje i istrajni u tome, da kada smo loše volje, ne uzimamo sve previše ozbiljno.Sljedeći put kada budete loše volje iz bilo kog razloga, recite sebi: “I to će proći.”I proći će.!!Srdacan Pozdrav SVIMA OD SRCA)))Napisao-Kolumnu-V&C..L/Z!!!....Canada!!Sherbrooke-Qouébec-Canada!!!

vlč Siniša Paušić Kako Upoznati Boga i Njemu Služiti

vlč Siniša Paušić Kako Upoznati Boga i Njemu Služiti///vlč Siniša Paušić Propovjed Koja Je Uzdrmala Hrvatske Vjernike I Dio/SINIŠA PAUŠIĆ (2011- 2017)

Vlč. Siniša Paušić, rođen je 4. siječnja 1978. godine u Novoj Gradiški. Odrastao u Rešetarima, gdje je završio osnovnu školu, a zatim od 1992. do 1995. ugostiteljsku u Požegi. Nakon godinu dana rada u ugostiteljstvu odlazi u Samobor u Postulaturu Hrvatske franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem na Kaptolu u Zagrebu, nakon godine postulature, odlazi u novicijat na Trsat u svetište Gospe Trsatske u Rijeku, a godine 1998. započinje teološki studij na KBF-u u Zagrebu.Za svećenika je zaređen 2004. godine u katedrali u Zagrebu. Zaredio ga je kardinal Josip Bozanić. Kao franjevac svećenik djelovao je u različitim službama u više mjesta; na đakonskom praktikumu u Hrvatskoj katoličkoj misiji Beč, zatim je 2004. godine bio župni vikar u župi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, od 2005. do 2008. godine bio je župni vikar u župi sv. Roka u Virovitici te je od 2008. do 2011. godine bio gvardijan franjevačkoga samostana u Bjelovaru. U tom periodu uz redoviti župni pastoral bavio se osobito radom s Framom – Franjevačkom mladeži i s Franjevačkim svjetovnim redom, te karitativnim djelovanjem. Godine 2011. nadbiskup Marin Srakić prima ga izravno u Đakovačko – osječku nadbiskupiju i povjerava mu upravljanje župama Rokovci i Andrijaševci gdje dolazi 19. kolovoza 2011. godine.U kolovozu 2017. nadbiskup mons.Đuro Hranić premješta ga za župnika župe sv. Martina u Podravske Podgajce.https://zupa-rokovci-andrijasevci.hr/...

vlč Siniša Paušić Propovjed Koja Je Uzdrmala Hrvatske Vjernike I Dio

vlč Siniša Paušić Propovjed Koja Je Uzdrmala Hrvatske Vjernike I Dio/SINIŠA PAUŠIĆ (2011- 2017)

Vlč. Siniša Paušić, rođen je 4. siječnja 1978. godine u Novoj Gradiški. Odrastao u Rešetarima, gdje je završio osnovnu školu, a zatim od 1992. do 1995. ugostiteljsku u Požegi. Nakon godinu dana rada u ugostiteljstvu odlazi u Samobor u Postulaturu Hrvatske franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem na Kaptolu u Zagrebu, nakon godine postulature, odlazi u novicijat na Trsat u svetište Gospe Trsatske u Rijeku, a godine 1998. započinje teološki studij na KBu u Zagrebu.Za svećenika je zaređen 2004. godine u katedrali u Zagrebu. Zaredio ga je kardinal Josip Bozanić. Kao franjevac svećenik djelovao je u različitim službama u više mjesta; na đakonskom praktikumu u Hrvatskoj katoličkoj misiji Beč, zatim je 2004. godine bio župni vikar u župi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, od 2005. do 2008. godine bio je župni vikar u župi sv. Roka u Virovitici te je od 2008. do 2011. godine bio gvardijan franjevačkoga samostana u Bjelovaru. U tom periodu uz redoviti župni pastoral bavio se osobito radom s Framom – Franjevačkom mladeži i s Franjevačkim svjetovnim redom, te karitativnim djelovanjem. Godine 2011. nadbiskup Marin Srakić prima ga izravno u Đakovačko – osječku nadbiskupiju i povjerava mu upravljanje župama Rokovci i Andrijaševci gdje dolazi 19. kolovoza 2011. godine.

U kolovozu 2017. nadbiskup mons.Đuro Hranić premješta ga za župnika župe sv. Martina u Podravske Podgajce.https://zupa-rokovci-andrijasevci.hr/...

vlč Siniša Paušić Propovjed Koja Je Uzdrmala Hrvatske Vjernike I Dio

vlč Siniša Paušić Propovjed Koja Je Uzdrmala Hrvatske Vjernike I Dio/SINIŠA PAUŠIĆ (2011- 2017)

Vlč. Siniša Paušić, rođen je 4. siječnja 1978. godine u Novoj Gradiški. Odrastao u Rešetarima, gdje je završio osnovnu školu, a zatim od 1992. do 1995. ugostiteljsku u Požegi. Nakon godinu dana rada u ugostiteljstvu odlazi u Samobor u Postulaturu Hrvatske franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem na Kaptolu u Zagrebu, nakon godine postulature, odlazi u novicijat na Trsat u svetište Gospe Trsatske u Rijeku, a godine 1998. započinje teološki studij na KBu u Zagrebu.Za svećenika je zaređen 2004. godine u katedrali u Zagrebu. Zaredio ga je kardinal Josip Bozanić. Kao franjevac svećenik djelovao je u različitim službama u više mjesta; na đakonskom praktikumu u Hrvatskoj katoličkoj misiji Beč, zatim je 2004. godine bio župni vikar u župi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, od 2005. do 2008. godine bio je župni vikar u župi sv. Roka u Virovitici te je od 2008. do 2011. godine bio gvardijan franjevačkoga samostana u Bjelovaru. U tom periodu uz redoviti župni pastoral bavio se osobito radom s Framom – Franjevačkom mladeži i s Franjevačkim svjetovnim redom, te karitativnim djelovanjem. Godine 2011. nadbiskup Marin Srakić prima ga izravno u Đakovačko – osječku nadbiskupiju i povjerava mu upravljanje župama Rokovci i Andrijaševci gdje dolazi 19. kolovoza 2011. godine.

U kolovozu 2017. nadbiskup mons.Đuro Hranić premješta ga za župnika župe sv. Martina u Podravske Podgajce.https://zupa-rokovci-andrijasevci.hr/...

vlč Siniša Paušić Propovjed Koja Je Uzdrmala Hrvatske Vjernike II Dio

vlč Siniša Paušić Propovjed Koja Je Uzdrmala Hrvatske Vjernike II Dio/SINIŠA PAUŠIĆ (2011- 2017)

Vlč. Siniša Paušić, rođen je 4. siječnja 1978. godine u Novoj Gradiški. Odrastao u Rešetarima, gdje je završio osnovnu školu, a zatim od 1992. do 1995. ugostiteljsku u Požegi. Nakon godinu dana rada u ugostiteljstvu odlazi u Samobor u Postulaturu Hrvatske franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem na Kaptolu u Zagrebu, nakon godine postulature, odlazi u novicijat na Trsat u svetište Gospe Trsatske u Rijeku, a godine 1998. započinje teološki studij na KBF-u u Zagrebu.Za svećenika je zaređen 2004. godine u katedrali u Zagrebu. Zaredio ga je kardinal Josip Bozanić. Kao franjevac svećenik djelovao je u različitim službama u više mjesta; na đakonskom praktikumu u Hrvatskoj katoličkoj misiji Beč, zatim je 2004. godine bio župni vikar u u župi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, od 2005. do 2008. godine bio je župni vikar u župi sv. Roka u Virovitici te je od 2008. do 2011. godine bio gvardijan franjevačkoga samostana u Bjelovaru. U tom periodu uz redoviti župni pastoral bavio se osobito radom s Framom – Franjevačkom mladeži i s Franjevačkim svjetovnim redom, te karitativnim djelovanjem. Godine 2011. nadbiskup Marin Srakić prima ga izravno u Đakovačko – osječku nadbiskupiju i povjerava mu upravljanje župama Rokovci i Andrijaševci gdje dolazi 19. kolovoza 2011. godine.

U kolovozu 2017. nadbiskup mons.Đuro Hranić premješta ga za župnika župe sv. Martina u Podravske Podgajce.https://zupa-rokovci-andrijasevci.hr/...

Tomislav Ivančić Vjera Temelj i Uvjet Za Zdravlje i Normalan Život

https://rastimougospodinu.com/tijelov... Ivančić Vjera Temelj i Uvjet Za Zdravlje i Normalan Život/TOMISLAV IVANCIC-POSLjEDICE Ne PRASTANjA-/Tomislav Ivančić-Tomislav Ivančić (Davor, 30. studenog 1938. - Zagreb, 17. veljače 2017.), hrvatski katolički svećenik, teolog i filozof, kanonik, sveučilišni profesor, utemeljitelj hagioterapije. Malo je poznato da je i crkveni glazbenik.Životopis

Djetinjstvo i školovanje
Tomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu.Teološko-pastoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..Ovo Ivanovo evanđelje, baš ovaj uskrsni odlomak, kazuje samo prve dojmove. Odabrano je baš za sam dan Uskrsa, za danju misu. Pokazuje prva iznenađenja i prve provjere pa i prve sumnje. Samo je ustanovljen prazan grob. I to od povlaštenih svjedoka. Nije bez važnosti što je zapisano ono o povojima i ručniku. Da je tijelo bilo ukradeno, da je grob bio oskvrnut, sve bi bilo u neredu. Zapisane su samo prve dvije reakcije, jedna izričito, druga usput. Čini se da ni Mariji ni Petru, a u prvi čas ni Ivanu nije ni palo na pamet Isusovo uskrsnuće. Ostali su samo pred iznenadnom činjenicom prazna groba. Susreti s Uskrslim će istom uslijediti. Ipak, Ivan je uvijek bio intuitivniji, školovan od Isusa da prodire u najdublje tajne Isusova bića i same vjere. U njemu, makar na tren, već se budi uskrsna vjera. Sam će Uskrsli Krist, i to polako, s nekima – kao s Tomom – i mučno uvoditi učenike u svoje novo, uskrsno iskustvo. Pa makar bilo i mučno, teško, nepodnošljivo, neka ovog Uskrsa uvede i nas u svoje uvijek iznova novo i radosno uskrsno iskustvo i uskrsnu vjeru

TOMISLAV IVANCIC-POSLjEDICE Ne PRASTANjA-/

https://rastimougospodinu.com/neprast... TOMISLAV IVANCIC-POSLjEDICE Ne PRASTANjA-/Tomislav Ivančić-Tomislav Ivančić (Davor, 30. studenog 1938. - Zagreb, 17. veljače 2017.), hrvatski katolički svećenik, teolog i filozof, kanonik, sveučilišni profesor, utemeljitelj hagioterapije. Malo je poznato da je i crkveni glazbenik.Životopis

Djetinjstvo i školovanje
Tomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu.Teološko-pastoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..[7][8]///Nepraštanje je ozbiljan problem i time činimo veliki propust ako ne oprštamo. Ako ne oprostimo onima koji nas povrijede, posljedice toga će biti da ni Bog nama neće oprostiti naše grijehe. „Oprosti nam duge naše,kao što mi otpuštamo dužnicima našim“, molimo u Gospodnjoj molitvi. Isus nas time uči da će nam Bog opraštati toliko koliko mi oprostimo drugima. Kako možemo očekivati da nam Bog oprašta ako mi ne opraštamo braći i sestrama? Razmislite o sljedećim ulomcima: »Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.« (Mt 6, 14-15)

https://rastimougospodinu.com/neprast... TOMISLAV IVANCIC-POSLjEDICE Ne PRASTANjA-/Tomislav Ivančić-Tomislav Ivančić (Davor, 30. studenog 1938. - Zagreb, 17. veljače 2017.), hrvatski katolički svećenik, teolog i filozof, kanonik, sveučilišni profesor, utemeljitelj hagioterapije. Malo je poznato da je i crkveni glazbenik.Životopis

Djetinjstvo i školovanjeTomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu.

Teološko-pastoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..[7][8]///Nepraštanje je ozbiljan problem i time činimo veliki propust ako ne oprštamo. Ako ne oprostimo onima koji nas povrijede, posljedice toga će biti da ni Bog nama neće oprostiti naše grijehe. „Oprosti nam duge naše,kao što mi otpuštamo dužnicima našim“, molimo u Gospodnjoj molitvi. Isus nas time uči da će nam Bog opraštati toliko koliko mi oprostimo drugima. Kako možemo očekivati da nam Bog oprašta ako mi ne opraštamo braći i sestrama? Razmislite o sljedećim ulomcima: »Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.« (Mt 6, 14-15)

SRETAN ŽIVOT U OBITELJI! Sve prihvaćati iz Božje Ruke, s Ljubavlju”!

KRŠĆANSKI ANARHIZAM LAVA NIKOLAJEVIČA TOLSTOJA/Duga je tradicija ruskih slobodarskih ideja i rebelističkih gibanja koji su svoj izvor imali u intelektualnim, socijalno višim pa i plemičkim krugovima, u doba carizma.

Lav Nikolajevič Tolstoj, čiju stogodišnjicu smrti (1910.g.) obilježavamo ove godine - bio je sasvim specifična intelektualna "pojava" i zagovornik tzv. kršćanskog anarhizma.

Kod nas se ovaj veliki pisac, književni klasik i mislioc, kojeg su zvali "Gorostas iz Jasne Poljane" (gdje je rođen 1828.g.) nepravedno i najčešće svodi samo na dva svoje djela: na "Anu Karenjinu" i "Rat i mir".

Jer, taj plemić (čijim pretcima je sam car Petar Veliki osobno dodjelio plemićku titulu)...taj čovjek koji je i u praksi provodio svoje ideje - bio je daleko više od "samo" velikog pisca i autora ta dva izvanredna književna djela.

Malo je poznat njegov utjecaj na formiranje Gandhijeve ideje "pasivne rezistencije" (s njim se aktivno dopisivao).

I jedan i drugi bili su razdirani dihotomijom između naglašene hiperseksualnosti (što je za Gandhija malo poznato) s jedne strane i askeze , s druge strane, te samokažnjavanja (Tolstoj se još zarana znao prepuštati samobićevanju kao obliku traganja za patnjom i boli) ...s tim da je Tolstoj bio još u rascjepu
između plemenitaške tradicije i kurtoazije (odgajan od strane svojih tetkti jer zarana ostaje bez oba roditelja) i prepuštanja opskurnim porocima lumpenproleterskih birtija petrogradskih mračnih predgrađa...uz beskrajne pijanke i prepuštanja ruskim ciganskim pjesmama i plesačicama.

Traganje za Slobodom bilo je u fokusu svih njegovih stremljenja.

Po njemu, Sloboda podrazumijeva odsusutvo svih "zapreka" (piše on 1904. godine). "Čovjek je slobodan jedino ukoliko nitko od njega ništa ne zahtjeva, pod prijetnjom primjene sile," Idealizirajući tako shvaćen koncept Slobode, on piše: "Ništa te ne smije prisiliti da govoriš što ne smiješ govoriti...ili da živiš onako kako ne želiš."

Tolstoj se uzdaje u snage onih koji "žele poboljšati društveni život". Da bi u tome uspjeli oni moraju "osloboditi ljude". Ali od koga ?

Njegov je odgovor decidiran : "Od Vlada - čija beskorisnost je sve očiglednija u našoj epohi:"

Taj ga stav do kraja približava anarhizmu i negiranju svake Vlasti - kao glavnom suspenzoru ljudske slobode. Ali njegov odgovor na pitanje: Koja se metodologija pri tome treba upotrijebiti svrstava ga u zagovaratelje "kršćanskog anarhizma".

Naime, to se može postići jedino jačanjem "religioznosti i morala svake pojedine osobe." Religija i Moral moraju biti najviše vrijednosti oko kojih će se grupirati ljudi.

Sve drugo vodilo bi nas u Nasilje - koje on apsolutno prezire.

Iako je zemljovlasnik, on se zalaže za "socijalizaciju zemlje". Tako, daleko prije E. Zapate govori o "pravu na zemlju" kao izvornom pravu onih koji je obrađuju.

Njegov idealizam ima i rusoovskih natruha svojevrsnog "povratka prirodi". Neki bi danas to smatrali naivnošću...ali on kaže: "Ako seljaci budu uživali pravo na zemlju njihovi sinovi više neće ići u tvornice".

Taj "antiindustrijski mentalitet" kao da je vapaj za socijalnom idilom ruskog sela iz kojeg se već tada počinje regrutirati tanak sloj proletarijata (kao sutrašnje jezgre nadoilazećih revolucija) - koji se koncentrira u gradovima. On smatra kako bi Pravda mogla spriječiti daljnji rasap sela i njegove idealizirane pastorale.

Tolstoj naslučuju kako će bit "novog vijeka" biti Nasilje. Zato treba uraditi sve kako se buduće rusko društvo ne bi određivalo Nasiljem - kao svojom suštinom.Da bi se to spriječilo nužno je da svaka individua poduzme određeni "moralni napor", određeno "samouranjanje u samog sebe" i izvrši taj pozitivan moralni pritisak na samog sebe - stvarajući humus iz kojeg će izrasti nenasilno, moralno, pravedno i religiozno društveno biće.

Još 1900. godine piše pismo ruskom caru Nikolaju II upozoravajući ga na nužnost vraćanju vrijednostima izvorne vjere.

Tolstoj ne vjeruje instituciji Crkve niti interpretacijama Božje riječi. On vjeruje jedino izvornoj Kristovoj riječi. Zato misli kako pojedincu i nije nužno posredovanje (niti svečenićko, niti crkveno) za "komunikaciju" s Bogom. Vjernik kao svećenik...je izvorna protestanstska ideja.

Tolstoj caru Nikolaju II piše: "Lakše je zaustaviti tok rijeke nego kretanje čovjećanstva u pravcu kojeg je uspostavio Bog". A većina Vlasti ponaša se "antibožje". On je protivnik autokracije i piše velikom ruskom caru kako je "autokracija kao oblik vladavine - mrtva."

Naravno, bila je to naivna nada i konastatacija ali je izražavala svo njegovo protivljenje bilo čijem monopolu na Vlast i vladanje drugim ljudima.

Zanimljivo je kako je Tolstoj anticipirao Marxovu misao o tome da niti jedna društveno-ekonomska formacija ne propada dok se ne iscrpi (istroši) sama unutar sebe do kraja. Tako piše: "U svakom periodu ljudskog života postoji izvjestan stupanj reformi koje se moraju ostvariti prije drugih..."

U Povijesti nema "preskakanja". A nasilne revolucije to obićno jesu jer subjektivnu volju stavljaju iznad objektivnosti koja određuje suštinu neke epohe. Zato put nije nasilna revolucija nego reforma (i to duha).

Tu je duboka razdjelnica između Tolstojevog kršćanskog anarhizma i nekih drugih anarhističkih koncepata u Rusiji (koji su također dolazili iz plemičkih krugova koji su dali plejadu atentatora i zagovaratelja individualnog terora iskazanog, prije svega, kao koncept izvršavanja atentata na Cara kao osnovnog simbola neslobode).

Tolstojev koncept vlasništva bio je sličan Prudhonovoj maksimi kako je "vlasništvo krađa". U njegovoj optici najprisutniji je problem vlasništva nad zemljom kojeg on smatra "evidentnom nepravdom" i misli kako je ono jedna od osnovnih prepreka za uspostavu Pravednog i Slobodnog društva.

Tolstoj se suprostavlja konceptu postojanja vojne obveze. Po njemu to je u suprotnosti s mišlju izvornog kršćanstva i temelj je nepotrebnog nasilja.

Zato piše: "Kršćanstvo odbija zakone Države - i nema nikakvu obvezu prema njima..."

On nije za zakone Države nego za "Zakon Ljubavi" !

Sasvim je logično, za njega, da "kršćanina koji priznaje Zakon Ljubavi........nikakav Zakon Nasilja ne može obvezati." Štoviše, svaki mu se pravi kršćanin "mora suprostaviti".

Zato je nužno osvještavanje, svijest - svakog pojedinca.

Beskrajna je njegova vjera u te principe: "Kršćanstvo i samo kršćanstvo oslobađa čovjeka od ropstva u koje ga sadašnjost baca". Zato je prihvaćanje izvornog kršćanstva nužno kako bi se poboljšao život.

Vladavina "Svjetskog Zla" se mora srušiti.

Zanimljivo je kako Tolstoj smatra da mediji imaju izuzetno negativnu ulogu jer "Svi mediji su u rukama Vlasti". Zato Vlast mora bit u rukama naroda a ne pojedinaca.

Prosvjetiteljski koncept Tolstojeve misli dolazi do izražaja u ideji kako je "istinska sloboda da čovjek živi u skladu sa svojim razumom." To polaganje nade u "ljudski razum" dovodi do nužnosti samokritičkog preispitivanja svakog pojedinca. Kada čovjek ostvari tu introspekciju i prihvati principe razuma i morala (kršćanstva) on će odbiti koncept "vlasti jednog jedinog nad drugima". Tako je, implicite, i carizam negacija slobode jer se vlast "jednog jedinog" može održati jedino nasiljem (represijom vosjke i aparata nasilja kojim Država raspolaže). Zbog toga Razum nalaže kako se takva vlast mora razoriri.

Ali, ta vlast ne ruši se nasiljem nego razumom ("jačanjem svijesti"). Tolstoj smatra da kada "Država i Vlasništvo budu razoreni" ljudi će se brzo i lako prilagoditi "uvjetima razuma" (svijesti) i Slobodi.

"Neposluh" je sredstvo, poluga kojom se vlast ruši. Tu se rađa ta veza Tolstoja i Gandhija. "Duhovno oružje" jedino je sredstvo razaranja vlasti i ostvarenja "ideja anarhizma".

Pošto je"zemaljski život parcijalna manifestacija života" a religija je "oružje za promjenu stvarnosti" Tolstoj odbija poslušnost (podvrgavanje) bilo kojem ljudskom zakonu (jer je njegov život samo tren u konceptu beskonaćnosti). Religiozna koncepcija svijeta "ujedinjuje sve ljude u isti koncept života".

BAKUNJIN I RELIGIJA

Najznačajnija anarhistička figura, M. Bakunjin bio je daleko od koncepta kršćanskog anarhizma.

Po njemu: "Ideja Boga implicira odustvo pravde i ljudskog razuma i najdublju negaciju slobode..."

Ra razliku od Tolstoja koji kršćanstvo i prihvaćanje njegovih izvornih principa smatra preduvjetom oslobađanja čovjeka, za Bakunjina "Kršćanstvo pretendira da dominira cjelokupnim čovjećanstvom."

On piše: "Kršćanstvo je apsolutna i konačna religija....Apostolska rimska crkva (smatra) da je jedina čvrsta, legitimna Božja Crkva". Pa je, po njemu,kršćanstvo jednak "oduzimatelj slobode" kao što je to i Država.

Bakunjin smatra kako je u tom konceptu Bog sve - a Čovjek ništa !

Ako je Bog "Istina" onda je Čovjek "Laž" - nemoć, Smrt, konaćnost i nesavršenstvo - nasuprot Božjoj beskonaćnosti, savršenstvu, samodostatnosti i samoutemeljenju.

Tako se dva velika mislioca anarhizma (iako se Tolstoj rijetko spominje kao teoretičar kršćanskog anarhizma) tu razilaze - što ne umanjuje interesantnost i značaj jednog i drugog.

Tolestoj se, nažalost, nerijetko zanemaruje i kao pisac a još više kao čovjek koji je s velikim interesom ušao u prostor društvenosti pokušavajući na aktivan način sudjelovati u promjeni postojećeg stanja - i to u vremenima koja mu nisu bila niti malo sklona a posebno ne njegovim konceptima nužnosti izvođenja dubokih društvenih promjena.

Obilježavajući stogodišnjicu smrti ovog nesumnjivog velikana - na ovaj način želio sam skrenuti pažnju na neke manje poznate ili zanemarivane dimenzije te složene i krajnje zanimljive osobe.

https://en.wikipedia.org/wiki/Mary_Ma...) Marija Magdalena Film s Titlovima Prijevodom Na ;HRV///Mary Magdalena (film 2018.)Mary Magdalena je biblijski dramski film iz 2018. godine o istoimenoj ženi , koji su napisali Helen Edmundson i Philippa Goslett, a režirao Garth Davis . U njemu sudjeluju Rooney Mara , Joaquin Phoenix , Chiwetel Ejiofor i Tahar Rahim .

Film je imao svoju svjetsku premijeru u Nacionalnoj galeriji 26. veljače 2018. U Velikoj Britaniji je objavljen 16. ožujka 2018., Universal Pictures , u Australiji 22. ožujka 2018., Transmission Films , i u Sjedinjenim Državama 12. travnja 2019. godine, IFC Films . Posljednji je filmski rezultat koji je skladao Jóhann Jóhannsson prije smrti.

https://www.youtube.com/watch?v=0pS3gJhcp18

Poziv na patnju A Call To Anguish/ David Wilkerson /W_Croatian Subtitle/

Marija Magdalena Film s Titlovima Prijevodom Na; HRV

https://en.wikipedia.org/wiki/Mary_Ma...) Marija Magdalena Film s Titlovima Prijevodom Na ;HRV///Mary Magdalena (film 2018.)Mary Magdalena je biblijski dramski film iz 2018. godine o istoimenoj ženi , koji su napisali Helen Edmundson i Philippa Goslett, a režirao Garth Davis . U njemu sudjeluju Rooney Mara , Joaquin Phoenix , Chiwetel Ejiofor i Tahar Rahim .


Film je imao svoju svjetsku premijeru u Nacionalnoj galeriji 26. veljače 2018. U Velikoj Britaniji je objavljen 16. ožujka 2018., Universal Pictures , u Australiji 22. ožujka 2018., Transmission Films , i u Sjedinjenim Državama 12. travnja 2019. godine, IFC Films . Posljednji je filmski rezultat koji je skladao Jóhann Jóhannsson prije smrti.

✞✞✞ KRISTOVA KRV KOJA SPAŠAVA ✞✞✞

✞✞✞ KRISTOVA KRV KOJA SPAŠAVA ✞✞✞ & RAZMATRANJE

Bravo DALIBORE PRAVOG COVJEKA I VELIKANA HRVATSKE GLAZBE SI DOVEO-GOD BLESS DALIBORE-KICI NASEMU I TEBI ZDUSNI POZDRAVI IZ CANADE!!!ZIVIO ZIVJELI-B.TB.!!!

Krunoslav Kićo Slabinac | 22.12.2019. | Dalibor Petko Show | CMCTV

David Icke: Ovo Trebate Znati Prije Nego "Dozvolite" Da u Vaše Tijelo Ugrade MikročipOVO SU NAKANE BANKARSKOG SUSTAVA-A VI I DALjE SUTITE I NEMOJ TE DICI SVOJ GLAS-PROTIV OVOG NAKARADNOG SVIJETA I POLITIKE BALKANA I EUROPE-SVI VI KOJI SUTI TE SE SRAMOTA KAKO ZA SEBE-TAKO I ZA OVAJ NAKRDANI SVIJET-AMEN@!!!!✝️☪️🦅🦅🦅🇭🇷🇨🇦🧐🤓😟😔

POGLEDAJ TE SVOJOJ DJECI I UNUCIMA U OCI I OPRAVDAJ TE DA TO STO RADITE-DA JE ISPRAVNO-DAVID ECKE-SIMBOL ISTINE CITAVOG DANASNjEG SVIJETA-A VI I DALjE SUTITE I NEMOJ TE DICI SVOJ GLAS-PROTIV OVOG NAKARADNOG SVIJETA I POLITIKE BALKANA I EUROPE-SVI VI KOJI SUTI TE SE SRAMOTA KAKO ZA SEBE-TAKO I ZA OVAJ NAKRDANI SVIJET-AMEN@!!!!✝️☪️🦅🦅🦅🇭🇷🇨🇦🧐🤓😟😔

Nije moja duša prazna Dokumentarni Film///

Nije moja duša prazna Dokumentarni Film///Dokumentarni film Nije moja duša prazna, redatelja Jakova Sedlara, priča je o 105 hrvatskih branitelja s kojima je velečasni Zlatko Sudac radio duhovnu obnovu vraćajući im nadu i vjeru u život.//http://www.velecasnisudac.com/ Zlatko Sudac //Zlatko Sudac (Rijeka, 24. siječnja 1971.), hrvatski katolički svećenik, umjetnik, karizmatik, poznat po stigmama.Postao je poznat nakon stigmi na čelu i na još nekim mjestima. Održavao je seminare duhovne obnove u pastoralnom centru "Betanija", u mjestu Ćunski na Lošinju, i ponekad u inozemstvu. Zaređen je1998. godine. Zareditelj mu je bio tadašnj krčki biskup, a sadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Krčki biskup mons. Valter Župan započeo je u jesen 2009. godine likvidaciju Doma za duhovne susrete "Betanija", a biskupi su se dogovorili da nitko neće dopustiti Sudčeve seminare/U razdoblju od 2000. do rujna 2009. godine u tom centru je održano 240 seminara duhovne obnove s oko 31.000 polaznika.[Uz svoj svećenički poziv bavi se i slikanjem religijskih motiva, kiparstvom, glazbom i pisanjem knjiga. Dosad je objavio četiri naslova.///https://crnirocky.blogspot.com/

Kategorija

Obrazovanje

Vlč Zlatko Sudac Ozdravljenje 'od Droga///