nedjelja, 29. ožujka 2020.
Why God permits suffering
http://www.velecasnisudac.com/index.p... God permits suffering & illnesses Fr Zlatko Sudac With English Subtitles-ZL;AKO SUDAC JE MOJ DUHOVI PASTIR,ZA KOJEG MOLIM BOGA-DA SE ZNA///Zlatko Sudac//Zlatko Sudac je hrvatski katolički svećenik i karizmatik. Široj javnosti je postao poznat nakon stigmi koje su mu se u proljeće 1999. godine prvi put pojavile na čelu i rukama. Osim svećeničkim pozivom, bavi se i kiparstvom, glazbom, slikanjem religijskih motiva i pisanjem knjiga, a dosad je objavio četiri naslova. O njemu je snimljen dokumentarni film, objavljena knjiga “Razgovori”, a 2010. godine je osnovao vlastiti informativni portal.
ponedjeljak, 23. ožujka 2020.
Tomislav Ivančić Čistilište Mjesto Rada, Pomirenja, Opravdanja//
https://hr.wikipedia.org/wiki/Tomisla... /PREDRAGI LjUDI,OVO JE DUHOVNI PROFIL U IME BOZIJE OSTAVIMO LAYK-I PRETPLATITE SE NA OVAJ KANA-BOGU HVALA I VAMA,KOJI POSJECUJETE KANAL+DUHOVNI BOZIJI+KANAL+ UZ BOZIJI BLAGOSLOV NA NAS+//Tomislav Ivančić Čistilište Mjesto Rada, Pomirenja, Opravdanja///Životopis
Djetinjstvo i školovanje
Tomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupskuklasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu.
Teološko-pastoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..[7][8]
Hagioterapija (antropološka medicina)
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hagioterapija
Naglašavao je koliko je bitno da Duh Sveti govori iz čovjeka. Ni najbolja bogoslovska objašnjenja nisu skretala pozornost studenata, ni najbolji elaborati, pa se odlučio čvrsto moliti i onda mu se TO dogodilo, da je svaka riječ koju je izgovorio nalazila na pomno slušanje i čvrsti prijam.[9]
Na temelju vlastitih iskustava stečenih u organiziranju pedagoških, teoloških i evangelizacijskih tečajeva i skupova u zemlji i inozemstvu još od ranih sedamdesetih godina, te potaknut radovima teologa Eugena Bisera, Karla Rahnera, Hansa Ursa von Balthasara i Bernharda Häringa na području terapijske teologije, 1991. godine osniva Centar za duhovnu pomoć, u radu kojega primjenjuje metodu hagioterapije, terapijske metode duhovne medicine.[10] Godine 1993. osniva Zajednicu "Molitva i Riječ" (MIR).[11] Sudjelovao je u brojnim radijskim emisijama pod nazivom "Pet minuta za tebe". Održao je velik broj seminara duhovne obnove u Hrvatskoj i inozemstvu.
Glazba
Tomislav Ivančić je 1960-ih u Italiji snimio tri nosača zvuka s pjesmama na hrvatskom jeziku. Zbog rijetkosti izdanja i ondašnje prakse mnogih izdavača da nisu navodili godinu, točna godina objave tih gramofonskih ploča još nije datirana.
Pisana djela
Ivančić je napisao više desetaka knjiga, od kojih je gotovo pola prevedeno na strane jezike, a nekoliko ih je izdano samo na stranim jezicima. Član je Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Urednik je i suradnik u većem broju domaćih i stranih katoličkih časopisa. Utemeljitelj je nakladničke kuće Teovizija.!!!
Djetinjstvo i školovanje
Tomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupskuklasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu.
Teološko-pastoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..[7][8]
Hagioterapija (antropološka medicina)
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hagioterapija
Naglašavao je koliko je bitno da Duh Sveti govori iz čovjeka. Ni najbolja bogoslovska objašnjenja nisu skretala pozornost studenata, ni najbolji elaborati, pa se odlučio čvrsto moliti i onda mu se TO dogodilo, da je svaka riječ koju je izgovorio nalazila na pomno slušanje i čvrsti prijam.[9]
Na temelju vlastitih iskustava stečenih u organiziranju pedagoških, teoloških i evangelizacijskih tečajeva i skupova u zemlji i inozemstvu još od ranih sedamdesetih godina, te potaknut radovima teologa Eugena Bisera, Karla Rahnera, Hansa Ursa von Balthasara i Bernharda Häringa na području terapijske teologije, 1991. godine osniva Centar za duhovnu pomoć, u radu kojega primjenjuje metodu hagioterapije, terapijske metode duhovne medicine.[10] Godine 1993. osniva Zajednicu "Molitva i Riječ" (MIR).[11] Sudjelovao je u brojnim radijskim emisijama pod nazivom "Pet minuta za tebe". Održao je velik broj seminara duhovne obnove u Hrvatskoj i inozemstvu.
Glazba
Tomislav Ivančić je 1960-ih u Italiji snimio tri nosača zvuka s pjesmama na hrvatskom jeziku. Zbog rijetkosti izdanja i ondašnje prakse mnogih izdavača da nisu navodili godinu, točna godina objave tih gramofonskih ploča još nije datirana.
Pisana djela
Ivančić je napisao više desetaka knjiga, od kojih je gotovo pola prevedeno na strane jezike, a nekoliko ih je izdano samo na stranim jezicima. Član je Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Urednik je i suradnik u većem broju domaćih i stranih katoličkih časopisa. Utemeljitelj je nakladničke kuće Teovizija.!!!
nedjelja, 22. ožujka 2020.
https://hkm.hr/svetac-dana/sveti-leop... Sveti Leopold Mandic Ispovjednik 2///Sveti Leopold Bogdan Mandić
Drugi kanonizirani hrvatski svetac. Franjevac kapucin, proslavljeni ispovjednik i promicatelj jedinstva kršćana. Imao je ogromno srce i divovsku duhovnu snagu. Vjera je bila njegov život. Pokazao nam je kako se kroz jednostavan život može doći do visina koje se ljudima često čine dalekim i nedostižnim.12. SVIBNJA
Na današnji dan 1866. godine u Herceg Novom u Boki Kotorskoj rođen je sveti Leopold Bogdan Mandić. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a ulaskom u kapucinsku zajednicu Leopold. Bio je najmlađi od dvanaestero djece oca Petra i majke Dragice, rođene Carević. I Leopold svjedoči da je svu pobožnost i osjećaj prema Crkvi baštinio od svojih roditelja. Za majku je govorio da joj zahvaljuje za sve što jest, dok ga je otac svakog jutra vodio u crkvu i na pričest, što je u ono vrijeme bilo veoma neobično.
Njegova dobrostojeća obitelj, zbog novih gospodarskih okolnosti, nije uspjela očuvati svoje imanje i zapala je u bijedu. Stoga je Leopold, kao veliki ispovjednik, iz vlastitog iskustva znao tješiti sve one koji su mu se u nevolji obraćali. Od malih nogu je u Herceg Novom doživio iskustvo odijeljenosti kršćanske braće. Stoga se poželio posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih. Budući su tamo živjeli oci kapucini, i mladi Bogdan je pomislio da će tako najlakše ispuniti svoju želju. U dobi od 16 godina napušta rodnu kuću i odlazi kapucinima u njihovo središte u Udinama.
Za svećenika je zaređen 1890. Kratko je boravio u Zadru, Kopru i Rijeci, a onda je dobio službu ispovjednika u Padovi. Premda je želio raditi među odijeljenom braćom, shvatio je da će to biti u ispovjedaonici, u kojoj je 40 godina neumorno ispovijedao od jutra do mraka. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Dolazili su mu mali, obični ljudi i ugledni građani, radnici i industrijalci, studenti i profesori, znanstvenici i časnici, redovnice i redovnici, svećenici i biskupi. Svakom vjerniku posvećivao je najveću pažnju i ljubav, a svoju ispovjedaonicu učinio mjestom pokore i žrtve, ali i osobnoga posvećenja i ekumenskog apostolata.
Bio je iskreni domoljub i jednom je prijatelju povjerio svoju tajnu: „Ja sam kao ptica u krletki, ali je moje srce uvijek tamo preko mora.“ Kad su vlasti 1917. tražile od njega da primi talijansko državljanstvo, izjavio je da „krv nije voda“, nije se htio odreći svoga hrvatstva te je bio interniran u južnoj Italiji. Naročito je volio svoje Hrvate i sve slavenske narode, ali je ljubio i svoju novu domovinu, Italiju i talijanski narod. Kao ekumenist i graditelj mostova, promicatelj jedinstva kršćana, postao je preteča ujedinjene Europe i bratstva među narodima.
Prorekao je da će samostan u Padovi biti razrušen u bombardiranju, što se i dogodilo, ali je njegova ispovjedaonica čudesno ostala netaknuta kao trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo i u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje. Kad je umro 30. srpnja 1942., njegov sprovod bijaše priznanje Mandićeve svetosti. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. godine, te je tako sv. Leopold, nakon sv. Nikole Tavelića, postao drugi hrvatski svetac. Zaštitnik je ispovjednika i osoba koje boluju od najteži bolesti. Štovanje sv. Leopolda se naglo proširilo po cijelom svijetu s obilnim plodovima vjere i ljubavi.
Molitva sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću
Sveti Leopolde Bogdane, svoj si život darovao za pomirenje među ljudima, narodima i vjerama. Isprosi mi pravi mir, slogu i ljubav u obitelji, uspjeh u svakom poslu i prijateljstvo sa svim ljudima dobre volje, da poput Tebe budem čvrst u katoličkoj vjeri, dobar sa svima, pa i s onima koji drugačije vjeruju. Amen.
Zagreb i okolicu u ranim jutarnjim satima pogodila su najmanje dva potresa jačine iznad 5,0 stupnjeva.
SVE INFORMACIJE PRATITE NA https://dnevnik.hr/
Pretplatite se na naš kanal:
http://bit.ly/NovaTV_Subscribe
Pratite nas:
https://www.facebook.com/NovaTV.hr/
https://www.instagram.com/novatv_/
http://novatv.dnevnik.hr/
https://twitter.com/novahr
#potres #zagreb #potreszagreb #potrsubota, 21. ožujka 2020.
EKVADOR Dokumentarni Film///
http://www.enciklopedija.hr/natuknica... ///EKVADOR Dokumentarni Film///Ekvador
Ilustracija
EKVADOR, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10
Ekvador (Ecuador; Republika Ekvador/República del Ecuador), država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike; obuhvaća 256 370 km² (uključujući i otočje Galápagos s 8010 km²). Na sjeveru graniči s Kolumbijom (590 km), na istoku, jugoistoku i jugu s Peruom (1420 km), a na zapadu izlazi na Tihi ocean (duljina obale 2237 km). Ime je dobila po ekvatoru, koji prolazi njezinim sjevernim dijelom.Prirodna obilježja
Ekvador se dijeli na tri prirodne cjeline: obalni pojas na zapadu, planinsko područje Anda u središnjem dijelu i nizina Amazone istočno od Anda. Obalni pojas ili Costa, između obale Tihog oceana i podnožja Anda, pretežno je valovit i brežuljkast kraj, širine oko 130 do 150 km u sjevernom dijelu, a oko 50 km na jugu. U donjem toku rijeke Guayas i uza samu obalu Tihog oceana proteže se obalna ravnica. Rijeka Guayas s mnogobrojnim pritocima tvori mrežu prirodnih putova. Tlo je zbog redovitih poplava povoljno za uzgoj riže. Područje Anda sastoji se od dvaju uskih lanaca (Cordillera Occidental i Cordillera Real ili Cordillera Central), visokih 3000 do 6000 m, koji su međusobno poprečnim gorskim bȉlima (nudos), a između njih su visoravni i kotline (hoyas). Za ekvadorske Ande karakteristični su mnogobrojni vulkanski vrhovi (Chimborazo, 6263 m, prije 6310 m; Antisana, 5758 m, po nekim izvorima 5704 m, i dr.), od kojih su neki pokriveni vječnim snijegom i ledom, a drugi su još aktivni vulkani (Cotopaxi, 5897 m). Ande se prema istoku i zapadu spuštaju strmim pristrancima u nizinu. Nizina istočno od Anda golemo je šumsko područje u porječju Amazone ispresijecano rijekama, koje izviru pretežno u Andama.
Južni dio ekvadorske obale vrlo je razveden. Guayaquil je najveći zaljev ne samo u Ekvadoru nego i na cijeloj zapadnoj obali Južne Amerike. Važan je i zbog estuarija rijeke Guayas, na kojem leži luka Guayaquil. Uz obalu Ekvadora ima malo otoka; Ekvadoru pripada oko 1000 km udaljeno tihooceansko otočje Galápagos.
U obalnom pojasu klima je tropska, sa srednjom godišnjom temperaturom od 23 do 26 °C. U Andama, između 3000 i 4500 m, vlada umjerena planinska klima; srednja godišnja temperatura ondje iznosi 4 do 8 °C. Andske kotline imaju relativno blagu klimu (Quito, prosječna godišnja temperatura 15 °C) koja omogućuje uzgoj žitarica. Najviši vrhovi, a među njima i neki aktivni vulkani, imaju nivalnu klimu. Prosječna granica snijega nalazi se na visini od 4600 do 4700 m. Godišnja količina kiše doseže 2000 mm, a razlike između suhog i kišnog doba gotovo i nema. Nizina Amazone ima toplu (srednja godišnja temperatura od 23 do 26 °C prosječno godišnje) i vlažnu (2000 do 5000 mm oborina) klimu.
Biljni pokrov u vlažnim krajevima (pristranci Anda do 3000 m, nizina Amazone i sjeverni dio obalnog pojasa) sastoji se od bujne tropske šume (oko 56% površine Ekvadora je pod šumama je), u južnom dijelu obalnoga pojasa od savana, a u visokim područjima Anda, do granice vječnoga snijega, od travnjaka i grmlja. Ekvador ima vrlo raznovrsnu floru i faunu (oko 1550 vrsta ptica i dr.). Od mnogobrojnih vrsta drveća po gospodarskoj važnosti ističe se balsa (Ochroma lagopus), po čijoj je proizvodnji Ekvador prvi u svijetu.
Istočni, rijekama bogatiji dio zemlje odvodnjava se u Amazonu (Napo, najdulja rijeka Ekvadora, Pastaza i dr.), a zapadni u Tihi ocean. Vododjelnicu čini zapadni lanac Anda. Najveći dio obalnoga područja odvodnjava se u Tihi ocean preko bazena rijeke Guayas, koja nastaje sutokom rijeka Daule i Babahoyo.
Ilustracija
EKVADOR, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10
Ekvador (Ecuador; Republika Ekvador/República del Ecuador), država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike; obuhvaća 256 370 km² (uključujući i otočje Galápagos s 8010 km²). Na sjeveru graniči s Kolumbijom (590 km), na istoku, jugoistoku i jugu s Peruom (1420 km), a na zapadu izlazi na Tihi ocean (duljina obale 2237 km). Ime je dobila po ekvatoru, koji prolazi njezinim sjevernim dijelom.Prirodna obilježja
Ekvador se dijeli na tri prirodne cjeline: obalni pojas na zapadu, planinsko područje Anda u središnjem dijelu i nizina Amazone istočno od Anda. Obalni pojas ili Costa, između obale Tihog oceana i podnožja Anda, pretežno je valovit i brežuljkast kraj, širine oko 130 do 150 km u sjevernom dijelu, a oko 50 km na jugu. U donjem toku rijeke Guayas i uza samu obalu Tihog oceana proteže se obalna ravnica. Rijeka Guayas s mnogobrojnim pritocima tvori mrežu prirodnih putova. Tlo je zbog redovitih poplava povoljno za uzgoj riže. Područje Anda sastoji se od dvaju uskih lanaca (Cordillera Occidental i Cordillera Real ili Cordillera Central), visokih 3000 do 6000 m, koji su međusobno poprečnim gorskim bȉlima (nudos), a između njih su visoravni i kotline (hoyas). Za ekvadorske Ande karakteristični su mnogobrojni vulkanski vrhovi (Chimborazo, 6263 m, prije 6310 m; Antisana, 5758 m, po nekim izvorima 5704 m, i dr.), od kojih su neki pokriveni vječnim snijegom i ledom, a drugi su još aktivni vulkani (Cotopaxi, 5897 m). Ande se prema istoku i zapadu spuštaju strmim pristrancima u nizinu. Nizina istočno od Anda golemo je šumsko područje u porječju Amazone ispresijecano rijekama, koje izviru pretežno u Andama.
Južni dio ekvadorske obale vrlo je razveden. Guayaquil je najveći zaljev ne samo u Ekvadoru nego i na cijeloj zapadnoj obali Južne Amerike. Važan je i zbog estuarija rijeke Guayas, na kojem leži luka Guayaquil. Uz obalu Ekvadora ima malo otoka; Ekvadoru pripada oko 1000 km udaljeno tihooceansko otočje Galápagos.
U obalnom pojasu klima je tropska, sa srednjom godišnjom temperaturom od 23 do 26 °C. U Andama, između 3000 i 4500 m, vlada umjerena planinska klima; srednja godišnja temperatura ondje iznosi 4 do 8 °C. Andske kotline imaju relativno blagu klimu (Quito, prosječna godišnja temperatura 15 °C) koja omogućuje uzgoj žitarica. Najviši vrhovi, a među njima i neki aktivni vulkani, imaju nivalnu klimu. Prosječna granica snijega nalazi se na visini od 4600 do 4700 m. Godišnja količina kiše doseže 2000 mm, a razlike između suhog i kišnog doba gotovo i nema. Nizina Amazone ima toplu (srednja godišnja temperatura od 23 do 26 °C prosječno godišnje) i vlažnu (2000 do 5000 mm oborina) klimu.
Biljni pokrov u vlažnim krajevima (pristranci Anda do 3000 m, nizina Amazone i sjeverni dio obalnog pojasa) sastoji se od bujne tropske šume (oko 56% površine Ekvadora je pod šumama je), u južnom dijelu obalnoga pojasa od savana, a u visokim područjima Anda, do granice vječnoga snijega, od travnjaka i grmlja. Ekvador ima vrlo raznovrsnu floru i faunu (oko 1550 vrsta ptica i dr.). Od mnogobrojnih vrsta drveća po gospodarskoj važnosti ističe se balsa (Ochroma lagopus), po čijoj je proizvodnji Ekvador prvi u svijetu.
Istočni, rijekama bogatiji dio zemlje odvodnjava se u Amazonu (Napo, najdulja rijeka Ekvadora, Pastaza i dr.), a zapadni u Tihi ocean. Vododjelnicu čini zapadni lanac Anda. Najveći dio obalnoga područja odvodnjava se u Tihi ocean preko bazena rijeke Guayas, koja nastaje sutokom rijeka Daule i Babahoyo.
Dr Adalbert Rebić Povjest Križnog Puta//
https://www.ks.hr/novosti/umro-prof-d... Adalbert Rebić Povjest Križnog Puta///Preuzeto s Radio Marije...OVO JE DUHOVNI KRSCANSI+KANAL-MOLIM VAS U IME BOZIJE-OSTAVI TE LAYK-A KAO STO VIDIMO KOMENTARI SU ZATVORENI-HVALA NA POSJETI UZ BOZIJI BLAGOSLOV NA NAS+AMEN-ALELUJA+++/
Rođen je 23. siječnja 1937. godine u Klenovcu Humskom u Humu na Sutli u župi Uznesenje BDM, Taborsko (otac Adalbert, majka Marija r. Peček; tri brata, dvije sestre). Pučku školu pohađa u rodnome mjestu (od 1944. do 1948.), a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu od 1948.-1956. godine. Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregorijane u Rimu (1956.-1961.), Teološki fakultet na Papinskom sveučilištu Gregorijani (1961.-1965.). Magisterij iz biblijskih znanosti na Biblijskom fakultetu Papinskog biblijskog instituta u Rimu (1965.-1968.) te doktorat iz biblijske teologije na Papinskom Gregorijanskom sveučilištu. Vratio se u Zagreb 1969. godine, te zajedno s prof. Celestinom Tomićem, preuzeo predavanja na Katedri Svetog pisma Starog zavjeta. Zasvećenika je zaređen 10. listopada 1964. godine u Rimu. Imenovan je prebendarom 1970. godine te kroz 44 godine vjerno i savjesno obavljao službu prebendara zagrebačke katedrale, ispovijedajući i propovijedajući. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bio je profesor biblijskih znanosti, orijentalnih jezika (hebrejski, aramejski, sirijski i arapski) i biblijske arheologije od 1968. do 2007. Godine 1996. izabran je i za v.d. pročelnika Katedre filozofije. Povremeno je predavao i na bogoslovnim učilištima u Zadru (1969. - 1970.) i Đakovu (1971. - 1978.). Od 1996. godine predavao je hebrejski jezik kao izborni predmet na Filozofskom fakultetu i Fakultetu za elektrotehiku i računarstvo Sveučilišta u Zagrebu. Umirovljen je kao izvandredni profesor.
Prevodio je s njemačkoga, francuskoga, talijanskoga, engleskoga i španjolskoga jezika. Napisao je i Slovnicu hebrejskog jezika s čitankom. Od 1970. je na hrvatski jezik s raznih jezika preveo 26 knjiga. Njegovi su prijevodi tečni, razumljivi, "pogađaju duh hrvatskoga jezika a da pritom ne izdaju duh jezika s kojega prevodi". Izbjegavao je tuđice; jezik mu je čist. Često je s iznenađujućim novim riječima obogaćivao hrvatski jezik. Društvo hrvatskih književnih dodijelilo mu je 2010. godine nagradu za životno djelo.
Kao lektor hrvatskog prijevoda Jeremije proroka, knjige Tužaljki i Ezekijela proroka, sudjelovao je u prijevodu Biblije na hrvatski jezik u izdanju izdavačke kuće "Stvarnost" 1968. godine. U izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost bio je urednik biblijskih izdanja i njezin direktor od 1968. do 2009. godine. Od 1971. do 1995. godine bio je glavni urednik Bogoslovske smotre. Od 1972. do 1992. godine bio je tajnik Teološko-pastoralnog tjedna. Godine 1972. postao je predsjednikom Hrvatskoga mariološkog instituta (od 1977. do 2002. u funkciji predsjednika).
Bio je glavni urednik Religijskog leksikona u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Kao lektor hrvatskog prijevoda Jeremije proroka, knjige Tužaljki i Ezekijela proroka, sudjelovao je u prijevodu Biblije na hrvatski jezik u izdanju izdavačke kuće "Stvarnost" 1968. godine. Od 1974. je član Društva hrvatskih književnih prevoditelja, član Društva umjetnika Hrvatske, od 1980. redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije a od 1990. Član židovskog kulturnog društva Šalom Freiberger od 1990.
Od 26. studenog 1991. do 2. veljače 1995. bio je predstojnik Vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice a od 9. veljače 1995. bio je ministar bez lisnice u Vladi zadužen za humanitarna pitanja. Odlikovan je visokim državnim odličjima, dobio je priznanja i od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1996. organizirao seminare za studente teologije i hodočašća za vjernike u Izraelu (ukupno 115 putovanja, 6000 hodočasnika). Autor je velikog broja znanstvenih i stručnih radova te oko 40 knjiga.!!!
Rođen je 23. siječnja 1937. godine u Klenovcu Humskom u Humu na Sutli u župi Uznesenje BDM, Taborsko (otac Adalbert, majka Marija r. Peček; tri brata, dvije sestre). Pučku školu pohađa u rodnome mjestu (od 1944. do 1948.), a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu od 1948.-1956. godine. Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregorijane u Rimu (1956.-1961.), Teološki fakultet na Papinskom sveučilištu Gregorijani (1961.-1965.). Magisterij iz biblijskih znanosti na Biblijskom fakultetu Papinskog biblijskog instituta u Rimu (1965.-1968.) te doktorat iz biblijske teologije na Papinskom Gregorijanskom sveučilištu. Vratio se u Zagreb 1969. godine, te zajedno s prof. Celestinom Tomićem, preuzeo predavanja na Katedri Svetog pisma Starog zavjeta. Zasvećenika je zaređen 10. listopada 1964. godine u Rimu. Imenovan je prebendarom 1970. godine te kroz 44 godine vjerno i savjesno obavljao službu prebendara zagrebačke katedrale, ispovijedajući i propovijedajući. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bio je profesor biblijskih znanosti, orijentalnih jezika (hebrejski, aramejski, sirijski i arapski) i biblijske arheologije od 1968. do 2007. Godine 1996. izabran je i za v.d. pročelnika Katedre filozofije. Povremeno je predavao i na bogoslovnim učilištima u Zadru (1969. - 1970.) i Đakovu (1971. - 1978.). Od 1996. godine predavao je hebrejski jezik kao izborni predmet na Filozofskom fakultetu i Fakultetu za elektrotehiku i računarstvo Sveučilišta u Zagrebu. Umirovljen je kao izvandredni profesor.
Prevodio je s njemačkoga, francuskoga, talijanskoga, engleskoga i španjolskoga jezika. Napisao je i Slovnicu hebrejskog jezika s čitankom. Od 1970. je na hrvatski jezik s raznih jezika preveo 26 knjiga. Njegovi su prijevodi tečni, razumljivi, "pogađaju duh hrvatskoga jezika a da pritom ne izdaju duh jezika s kojega prevodi". Izbjegavao je tuđice; jezik mu je čist. Često je s iznenađujućim novim riječima obogaćivao hrvatski jezik. Društvo hrvatskih književnih dodijelilo mu je 2010. godine nagradu za životno djelo.
Kao lektor hrvatskog prijevoda Jeremije proroka, knjige Tužaljki i Ezekijela proroka, sudjelovao je u prijevodu Biblije na hrvatski jezik u izdanju izdavačke kuće "Stvarnost" 1968. godine. U izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost bio je urednik biblijskih izdanja i njezin direktor od 1968. do 2009. godine. Od 1971. do 1995. godine bio je glavni urednik Bogoslovske smotre. Od 1972. do 1992. godine bio je tajnik Teološko-pastoralnog tjedna. Godine 1972. postao je predsjednikom Hrvatskoga mariološkog instituta (od 1977. do 2002. u funkciji predsjednika).
Bio je glavni urednik Religijskog leksikona u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Kao lektor hrvatskog prijevoda Jeremije proroka, knjige Tužaljki i Ezekijela proroka, sudjelovao je u prijevodu Biblije na hrvatski jezik u izdanju izdavačke kuće "Stvarnost" 1968. godine. Od 1974. je član Društva hrvatskih književnih prevoditelja, član Društva umjetnika Hrvatske, od 1980. redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije a od 1990. Član židovskog kulturnog društva Šalom Freiberger od 1990.
Od 26. studenog 1991. do 2. veljače 1995. bio je predstojnik Vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice a od 9. veljače 1995. bio je ministar bez lisnice u Vladi zadužen za humanitarna pitanja. Odlikovan je visokim državnim odličjima, dobio je priznanja i od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1996. organizirao seminare za studente teologije i hodočašća za vjernike u Izraelu (ukupno 115 putovanja, 6000 hodočasnika). Autor je velikog broja znanstvenih i stručnih radova te oko 40 knjiga.!!!
Tomislav Ivančić Obratimo Se Ovoga Uskrsa//
Tomislav Ivančić Obratimo Se Ovoga Uskrsa////OVO JE DUHOVNI KRSCANSI+KANAL-MOLIM VAS U IME BOZIJE-OSTAVI TE LAYK-A KAO STO VIDIMO KOMENTARI SU ZATVORENI-HVALA NA POSJETI UZ BOZIJI BLAGOSLOV NA NAS+AMEN-ALELUJA+++/Tomislav Ivančić Isus Je Podignut Da Ja Ozdravim///TOMISLAV IVANČIĆ rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre, član je uredništava ii suradnik brojnih tuzemnih i inozemnih teoloških časopisa, te član Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Od 1983. godine kanonik je zagrebačkog Prvostolnog kaptola.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnostrazvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. U posljednjem desetljeću školuje kod nas i u inozemstvu djelatnike za rad u centrima za duhovnu pomoć i za vođenje seminara za evangelizaciju. Njegovi znanstveni i stručni članci izlaze u domaćim i inozemnim časopisima, a brojne knjige su prevedene na njemački, talijanski, francuski, engleski, korejski, nizozemski, mađarski, slovački, albanski, slovenski i srpski jezik. Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U rujnu 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu.
Papa Ivan Pavao II. izabrao ga je 9. veljače 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije, kojoj je predsjedavao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Joseph kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI., koji ga je ponovno – u ožujku 2009. godine – imenovao članom Komisije na još jedan petogodišnji mandat. Godine 2010. imenovan je papinskim kapelanom s titulom monsignor.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnostrazvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. U posljednjem desetljeću školuje kod nas i u inozemstvu djelatnike za rad u centrima za duhovnu pomoć i za vođenje seminara za evangelizaciju. Njegovi znanstveni i stručni članci izlaze u domaćim i inozemnim časopisima, a brojne knjige su prevedene na njemački, talijanski, francuski, engleski, korejski, nizozemski, mađarski, slovački, albanski, slovenski i srpski jezik. Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U rujnu 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu.
Papa Ivan Pavao II. izabrao ga je 9. veljače 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije, kojoj je predsjedavao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Joseph kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI., koji ga je ponovno – u ožujku 2009. godine – imenovao članom Komisije na još jedan petogodišnji mandat. Godine 2010. imenovan je papinskim kapelanom s titulom monsignor.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnostrazvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. U posljednjem desetljeću školuje kod nas i u inozemstvu djelatnike za rad u centrima za duhovnu pomoć i za vođenje seminara za evangelizaciju. Njegovi znanstveni i stručni članci izlaze u domaćim i inozemnim časopisima, a brojne knjige su prevedene na njemački, talijanski, francuski, engleski, korejski, nizozemski, mađarski, slovački, albanski, slovenski i srpski jezik. Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U rujnu 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Papa Ivan Pavao II. izabrao ga je 9. veljače 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije, kojoj je predsjedavao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Joseph kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI., koji ga je ponovno – u ožujku 2009. godine – imenovao članom Komisije na još jedan petogodišnji mandat. Godine 2010. imenovan je papinskim kapelanom s titulom monsignor.
subota, 14. ožujka 2020.
ZLATKO SUDAC-HRVATSKI KATOLICKI SVECENIK-PROPOVJED ZA DANASNjE VRIJEME!
-CROATIAN CATHOLIC PRIEST-PREACHING FOR The Day!!!!HRVATSKI KATOLICKI SVECENIK-PROPOVJED ZA DANASNjE VRIJEME!Zlatko Referee is for one healer and charismatic, while others at the very least do not believe in his abilities. Thanks to these first, who claim that the Reverend Judge helped them in different ways and who believe that God works through him, he held several hundred spiritual restoration to which thousands of believers attended.
2009, only a few months after the publication of the book, Zlatko Sudac earned the proceeds of HRK 3 million from the sale of the book.
2009, only a few months after the publication of the book, Zlatko Sudac earned the proceeds of HRK 3 million from the sale of the book.
Tomislav Ivančić Muško i Žensko Dva Različita Svijeta///
Tomislav Ivančić Muško i Žensko Dva Različita Svijeta-Tomislav Ivančić Nadati Se///Životopis
Djetinjstvo i školovanje
Tomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu,Teološko-pastoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..Hagioterapija (antropološka medicina)
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hagioterapija
Naglašavao je koliko je bitno da Duh Sveti govori iz čovjeka. Ni najbolja bogoslovska objašnjenja nisu skretala pozornost studenata, ni najbolji elaborati, pa se odlučio čvrsto moliti i onda mu se TO dogodilo, da je svaka riječ koju je izgovorio nalazila na pomno slušanje i čvrsti prijam.[9]
Na temelju vlastitih iskustava stečenih u organiziranju pedagoških, teoloških i evangelizacijskih tečajeva i skupova u zemlji i inozemstvu još od ranih sedamdesetih godina, te potaknut radovima teologa Eugena Bisera, Karla Rahnera, Hansa Ursa von Balthasara i Bernharda Häringa na području terapijske teologije, 1991. godine osniva Centar za duhovnu pomoć, u radu kojega primjenjuje metodu hagioterapije, terapijske metode duhovne medicine.[10] Godine 1993. osniva Zajednicu "Molitva i Riječ" (MIR).[11] Sudjelovao je u brojnim radijskim emisijama pod nazivom "Pet minuta za tebe". Održao je velik broj seminara duhovne obnove u Hrvatskoj i inozemstvu.
Djetinjstvo i školovanje
Tomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu,Teološko-pastoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..Hagioterapija (antropološka medicina)
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hagioterapija
Naglašavao je koliko je bitno da Duh Sveti govori iz čovjeka. Ni najbolja bogoslovska objašnjenja nisu skretala pozornost studenata, ni najbolji elaborati, pa se odlučio čvrsto moliti i onda mu se TO dogodilo, da je svaka riječ koju je izgovorio nalazila na pomno slušanje i čvrsti prijam.[9]
Na temelju vlastitih iskustava stečenih u organiziranju pedagoških, teoloških i evangelizacijskih tečajeva i skupova u zemlji i inozemstvu još od ranih sedamdesetih godina, te potaknut radovima teologa Eugena Bisera, Karla Rahnera, Hansa Ursa von Balthasara i Bernharda Häringa na području terapijske teologije, 1991. godine osniva Centar za duhovnu pomoć, u radu kojega primjenjuje metodu hagioterapije, terapijske metode duhovne medicine.[10] Godine 1993. osniva Zajednicu "Molitva i Riječ" (MIR).[11] Sudjelovao je u brojnim radijskim emisijama pod nazivom "Pet minuta za tebe". Održao je velik broj seminara duhovne obnove u Hrvatskoj i inozemstvu.
Tomislav Ivančić Kako Liječiti Bolesti
Tomislav Ivančić Kako Liječiti Bolesti///ISUS GOVORI-Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje nipošto neće proći."-ON OZDRAVLjA BOLESNE A USKRISUJE MRTVE,AMEN ALELUJA///Tomislav Ivančić,Biography
Ivančić was born in Davor, Croatia.[2] After the study of philosophy and theology in Zagreb and Rome he was ordained priest of the Zagreb Archdiocese in 1966. After achieving a doctorate at the Papal Gregorian University in Rome, he returned to Zagreb to become professor at the Catholic-Theological Faculty of the University of Zagreb. He was head of the Chair of Fundamental Theology, one of the editors of the magazine “Bogoslovska smotra” (Theogian’s Review), member of the editorial boards and associate of many Croatian and foreign theology magazines and member of the Croatian Literary Translators’ Association. Since 1983 he was canon of Zagreb’s Cathedral Chapter.
The areas of his scientific work are philosophy, theology and literature. The area of his special interest is the research of men’s existential-spiritual dimension, in which he was discovering new possibilities and ways of modern evangelisation and the need of developing spiritual medicine, which - next to somatic and psychiatric medicine - is indispensable in the holistic healing of man, and especially in healing spiritual illnesses and addictions. For this purpose he developed the method of hagiotherapy and founded the Centre for Spiritual Help in 1990 in Zagreb, which he was the head of.
Apart from working at the Faculty, since 1971 Tomislav was also a religious teacher for students in Zagreb, the initiator of the prayer movement in the Church in Croatia, founder of the religious community “Prayer and Word” (Zajednica “Molitva i Riječ”) and the “Centre for a Better World”, as well as lecturer at numerous seminars for the spiritual renewal in Croatia and abroad. In the last decade he has been training persons to work in centres for spiritual help and hold seminars for the apostolate of evangelisation in Croatia and abroad.
His scientific and expert articles are published in Croatian and foreign magazines. He wrote more than 50 books, of which almost the half was translated into foreign languages, whereas some have been published only in foreign languages. His book “Follow Me” (Pođi za mnom) was translated in 12 languages. He was editor-in-chief of the magazine “Steps” (Koraci), and then “New Steps” (Novi koraci), as well as founder of the magazine “Hagiotherapy” (Hagioterapija).
From 1998 until 2001 he was dean of the Catholic Theological Faculty of the University of Zagreb. In September 2001 he was elected rector of the University of Zagreb, but he resigned in December 2001, due to illness.[3]
On 9 February 2004 Pope John Paul II designated him member of the International Theological Commission,[4] presided over by the Prefect of the Congregation for the Doctrine of the Faith, Joseph Cardinal Ratzinger, after Pope Benedict XVI.
Ivančić is author and host of a very popular radio program “Lord, teach us to pray” which is broadcast during the academic year.
He died in Zagreb on 17 February 2017.
Ivančić was born in Davor, Croatia.[2] After the study of philosophy and theology in Zagreb and Rome he was ordained priest of the Zagreb Archdiocese in 1966. After achieving a doctorate at the Papal Gregorian University in Rome, he returned to Zagreb to become professor at the Catholic-Theological Faculty of the University of Zagreb. He was head of the Chair of Fundamental Theology, one of the editors of the magazine “Bogoslovska smotra” (Theogian’s Review), member of the editorial boards and associate of many Croatian and foreign theology magazines and member of the Croatian Literary Translators’ Association. Since 1983 he was canon of Zagreb’s Cathedral Chapter.
The areas of his scientific work are philosophy, theology and literature. The area of his special interest is the research of men’s existential-spiritual dimension, in which he was discovering new possibilities and ways of modern evangelisation and the need of developing spiritual medicine, which - next to somatic and psychiatric medicine - is indispensable in the holistic healing of man, and especially in healing spiritual illnesses and addictions. For this purpose he developed the method of hagiotherapy and founded the Centre for Spiritual Help in 1990 in Zagreb, which he was the head of.
Apart from working at the Faculty, since 1971 Tomislav was also a religious teacher for students in Zagreb, the initiator of the prayer movement in the Church in Croatia, founder of the religious community “Prayer and Word” (Zajednica “Molitva i Riječ”) and the “Centre for a Better World”, as well as lecturer at numerous seminars for the spiritual renewal in Croatia and abroad. In the last decade he has been training persons to work in centres for spiritual help and hold seminars for the apostolate of evangelisation in Croatia and abroad.
His scientific and expert articles are published in Croatian and foreign magazines. He wrote more than 50 books, of which almost the half was translated into foreign languages, whereas some have been published only in foreign languages. His book “Follow Me” (Pođi za mnom) was translated in 12 languages. He was editor-in-chief of the magazine “Steps” (Koraci), and then “New Steps” (Novi koraci), as well as founder of the magazine “Hagiotherapy” (Hagioterapija).
From 1998 until 2001 he was dean of the Catholic Theological Faculty of the University of Zagreb. In September 2001 he was elected rector of the University of Zagreb, but he resigned in December 2001, due to illness.[3]
On 9 February 2004 Pope John Paul II designated him member of the International Theological Commission,[4] presided over by the Prefect of the Congregation for the Doctrine of the Faith, Joseph Cardinal Ratzinger, after Pope Benedict XVI.
Ivančić is author and host of a very popular radio program “Lord, teach us to pray” which is broadcast during the academic year.
He died in Zagreb on 17 February 2017.
Tomislav Ivančić Nadati Se+
Tomislav Ivančić Nadati Se///Životopis
Djetinjstvo i školovanje
Tomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu,Teološko-patoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..Hagioterapija (antropološka medicina)
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hagioterapija
Naglašavao je koliko je bitno da Duh Sveti govori iz čovjeka. Ni najbolja bogoslovska objašnjenja nisu skretala pozornost studenata, ni najbolji elaborati, pa se odlučio čvrsto moliti i onda mu se TO dogodilo, da je svaka riječ koju je izgovorio nalazila na pomno slušanje i čvrsti prijam.[9]
Na temelju vlastitih iskustava stečenih u organiziranju pedagoških, teoloških i evangelizacijskih tečajeva i skupova u zemlji i inozemstvu još od ranih sedamdesetih godina, te potaknut radovima teologa Eugena Bisera, Karla Rahnera, Hansa Ursa von Balthasara i Bernharda Häringa na području terapijske teologije, 1991. godine osniva Centar za duhovnu pomoć, u radu kojega primjenjuje metodu hagioterapije, terapijske metode duhovne medicine.[10] Godine 1993. osniva Zajednicu "Molitva i Riječ" (MIR).[11] Sudjelovao je u brojnim radijskim emisijama pod nazivom "Pet minuta za tebe". Održao je velik broj seminara duhovne obnove u Hrvatskoj i inozemstvu.
Djetinjstvo i školovanje
Tomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu,Teološko-patoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..Hagioterapija (antropološka medicina)
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hagioterapija
Naglašavao je koliko je bitno da Duh Sveti govori iz čovjeka. Ni najbolja bogoslovska objašnjenja nisu skretala pozornost studenata, ni najbolji elaborati, pa se odlučio čvrsto moliti i onda mu se TO dogodilo, da je svaka riječ koju je izgovorio nalazila na pomno slušanje i čvrsti prijam.[9]
Na temelju vlastitih iskustava stečenih u organiziranju pedagoških, teoloških i evangelizacijskih tečajeva i skupova u zemlji i inozemstvu još od ranih sedamdesetih godina, te potaknut radovima teologa Eugena Bisera, Karla Rahnera, Hansa Ursa von Balthasara i Bernharda Häringa na području terapijske teologije, 1991. godine osniva Centar za duhovnu pomoć, u radu kojega primjenjuje metodu hagioterapije, terapijske metode duhovne medicine.[10] Godine 1993. osniva Zajednicu "Molitva i Riječ" (MIR).[11] Sudjelovao je u brojnim radijskim emisijama pod nazivom "Pet minuta za tebe". Održao je velik broj seminara duhovne obnove u Hrvatskoj i inozemstvu.
Tomislav ivančić Kako Pokrenuti Obnovu Društva i Čovjeka
Tomislav ivančić Kako Pokrenuti Obnovu Društva i Čovjeka///Životopis
Župa Kakanj-BOSNA I HERZEGOVINA--!!!
https://www.dnevnik.ba/teme/petar-juk... /Župa Kakanj-BOSNA I HERZEGOVINA--!!!OVO JE MOJA ZUPA I CRKVA SV.PETRA I PAVLA GDJE SAM KRSTEN-OVO JE PRICA O GRADU KAKNjU-IZ CENTRALNE BOSNE-ZENICKO DOBOJSKOG KANTONA-Kakanj
Kakanj, rudarsko-industrijski grad 30 km jugoistočno od Zenice, BiH (Federacija BiH); 11 796 st. (2013; 12 008 st., 1991). Leži na utoku Zgošće u Bosnu. Najveći rudnik smeđeg ugljena u srednjoj Bosni (iskorištava se od početka XX. st.). U Kaknju se nalazi najveća termoelektrana sarajevsko-zeničkog industrijskoga područja. Industrija tvorničke i rudarske opreme, cementa i dr. U neposrednoj blizini grada nalaze se znameniti povijesni spomenici: tvrđava Bobovac, ostatci kraljevskog dvorca i franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci; u Tičićima (na cesti prema Zenici) nalaze se izvori termalne vode. – Prvi tragovi ljudskog djelovanja mogu se pratiti od neolitičkoga doba. Iz toga je razdoblja na ušću potoka Zgošće u Bosnu (lokalitet Plandište) pronađeno naselje, po kojem je cijela prapovijesna kultura dobila ime Kakanjska kultura. Ta je kultura karakteristična za srednji neolitik južne Bosne; kulturno je povezana s dalmatinskim nalazištima u Danilu i Smilčiću. S užeg i šireg područja Kaknja potječu mnogi zanimljivi arheološki nalazi – nalazi iz doba Ilira, ostatci rimskoga naselja te nekropola stećaka. U povijesnim se izvorima prvi put spominje 1392. kada ga je kralj Dabiša Stjepan darovao vojvodi Hrvoju Vukčiću-Hrvatiniću. Za osmanske je vladavine (1463–78) bio upravno, rudarsko i trgovačko središte kadiluka Brod u Bosanskom sandžaku. Kada je Eugen Savojski prodro u Bosnu s austrijskom vojskom sve do Sarajeva, kraj Kaknja je naišao na odlučan otpor Osmanlija 1697., a takav otpor doživjele su i austrougarske postrojbe 1878. Na početku rata u BiH (1992), na općinsko područje Kaknja sklonio se znatan broj bošnjačkih izbjeglica koje su protjerale srpske pobunjeničke snage. God. 1993. područje Kaknja bilo je poprište hrvatsko-bošnjačkih sukoba, a nakon borbi u lipnju 1993., pred Armijom BiH i islamističkim oružanim skupinama izbjeglo je više od 10 000 Hrvata.
Kakanj, rudarsko-industrijski grad 30 km jugoistočno od Zenice, BiH (Federacija BiH); 11 796 st. (2013; 12 008 st., 1991). Leži na utoku Zgošće u Bosnu. Najveći rudnik smeđeg ugljena u srednjoj Bosni (iskorištava se od početka XX. st.). U Kaknju se nalazi najveća termoelektrana sarajevsko-zeničkog industrijskoga područja. Industrija tvorničke i rudarske opreme, cementa i dr. U neposrednoj blizini grada nalaze se znameniti povijesni spomenici: tvrđava Bobovac, ostatci kraljevskog dvorca i franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci; u Tičićima (na cesti prema Zenici) nalaze se izvori termalne vode. – Prvi tragovi ljudskog djelovanja mogu se pratiti od neolitičkoga doba. Iz toga je razdoblja na ušću potoka Zgošće u Bosnu (lokalitet Plandište) pronađeno naselje, po kojem je cijela prapovijesna kultura dobila ime Kakanjska kultura. Ta je kultura karakteristična za srednji neolitik južne Bosne; kulturno je povezana s dalmatinskim nalazištima u Danilu i Smilčiću. S užeg i šireg područja Kaknja potječu mnogi zanimljivi arheološki nalazi – nalazi iz doba Ilira, ostatci rimskoga naselja te nekropola stećaka. U povijesnim se izvorima prvi put spominje 1392. kada ga je kralj Dabiša Stjepan darovao vojvodi Hrvoju Vukčiću-Hrvatiniću. Za osmanske je vladavine (1463–78) bio upravno, rudarsko i trgovačko središte kadiluka Brod u Bosanskom sandžaku. Kada je Eugen Savojski prodro u Bosnu s austrijskom vojskom sve do Sarajeva, kraj Kaknja je naišao na odlučan otpor Osmanlija 1697., a takav otpor doživjele su i austrougarske postrojbe 1878. Na početku rata u BiH (1992), na općinsko područje Kaknja sklonio se znatan broj bošnjačkih izbjeglica koje su protjerale srpske pobunjeničke snage. God. 1993. područje Kaknja bilo je poprište hrvatsko-bošnjačkih sukoba, a nakon borbi u lipnju 1993., pred Armijom BiH i islamističkim oružanim skupinama izbjeglo je više od 10 000 Hrvata.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)