https://rastimougospodinu.com/neprast... TOMISLAV IVANCIC-POSLjEDICE Ne PRASTANjA-/Tomislav Ivančić-Tomislav Ivančić (Davor, 30. studenog 1938. - Zagreb, 17. veljače 2017.), hrvatski katolički svećenik, teolog i filozof, kanonik, sveučilišni profesor, utemeljitelj hagioterapije. Malo je poznato da je i crkveni glazbenik.Životopis
Djetinjstvo i školovanjeTomislav Ivančić rođen je 1938. godine u skromnoj obitelji Đure i Marije rođ. Gelemanović, u mjestu Davor u blizini Nove Gradiške.[1] U Zagrebu je završio nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju i filozofiju studirao je od 1960. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te od 1963. na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu.
Teološko-pastoralni rad
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..[7][8]///Nepraštanje je ozbiljan problem i time činimo veliki propust ako ne oprštamo. Ako ne oprostimo onima koji nas povrijede, posljedice toga će biti da ni Bog nama neće oprostiti naše grijehe. „Oprosti nam duge naše,kao što mi otpuštamo dužnicima našim“, molimo u Gospodnjoj molitvi. Isus nas time uči da će nam Bog opraštati toliko koliko mi oprostimo drugima. Kako možemo očekivati da nam Bog oprašta ako mi ne opraštamo braći i sestrama? Razmislite o sljedećim ulomcima: »Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.« (Mt 6, 14-15)
Godine 1964. postigao je magisterij iz filozofije s temom Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista, a 1967. iz teologije s temom Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka.[1] Za svećenika je zaređen 1966. godine. Doktorirao je iz teologije 1971. godine u Rimu radnjom "Religionsloses Christentum" bei Dietrich Bonhoeffer ("Bezreligijsko kršćanstvo" u Dietricha Bonhoeffera). Od 1971. predaje na katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Bavi se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, teološke epistemologije, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva.[2] Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, Institutu za teološku kulturu, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, te Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.[3] Kanonikom zagrebačkoga Kaptola postao je 1983., a čazmanskim arhiđakonom 1984. Pastoralno je djelovao u crkvi sv. Vinka i zagrebačkoj katedrali.[3] Obnašao je dužnost dekana KBF-a, a 2001. godine bio je izabran i za rektora Zagrebačkog sveučilišta, ali je zbog bolesti odustao od funkcije.[4][5][6] Bio je član Međunarodne teološke komisije 2004. godine po izboru pape Ivana Pavla II. Komisijom je tada predsjedao tadašnji papa Benedikt XVI..[7][8]///Nepraštanje je ozbiljan problem i time činimo veliki propust ako ne oprštamo. Ako ne oprostimo onima koji nas povrijede, posljedice toga će biti da ni Bog nama neće oprostiti naše grijehe. „Oprosti nam duge naše,kao što mi otpuštamo dužnicima našim“, molimo u Gospodnjoj molitvi. Isus nas time uči da će nam Bog opraštati toliko koliko mi oprostimo drugima. Kako možemo očekivati da nam Bog oprašta ako mi ne opraštamo braći i sestrama? Razmislite o sljedećim ulomcima: »Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.« (Mt 6, 14-15)
Nema komentara:
Objavi komentar