Da bismo ušli u Božji počinak, moramo se odreći vlastitog truda i napora. U taj savršeni mir pripušta nas sama vjera: “U počinak naime ulazimo mi koji uzvjerovasmo” (Heb 4,3).
Jednostavno rečeno, svoje srce trebamo postaviti tako da vjeruje da je Bog vjeran i da će nas izbaviti iz svake situacije, bez obzira kako se možda čini nemogućom.
“Jer tko je ušao u počinak njegov, i sam je počinio od djela svojih, kao i Bog od svojih” (Heb 4,10). Kad smo u počinku u Kristu, više ne pokušavamo pokazivati neustrašivu fasadu u vrijeme nevolje. Ne izmišljamo neko lažno prihvaćenje naše krize i ne brinemo se da ćemo se možda slomiti od straha i početi sumnjati u Božju ljubav. Ukratko, naš “mentalitet djela” prestaje i jednostavno se pouzdajemo u Gospodina.
Kako razvijamo takvo pouzdanje? Tražimo Gospodina u molitvi, razmišljamo o njegovoj Riječi i hodamo u poslušnosti. Možda ćete prigovoriti: “Ali sve su to djela!” Ne slažem se. Sve to je čin vjere. Dok vršimo tu disciplinu, vjerujemo da je Duh Sveti na djelu u nama gradeći pričuvu snage za vrijeme naše potrebe.
Možda ne osjećamo da se u nama događa Božje jačanje niti da se u nama nakuplja njegova snaga. Ali kad dođe naša sljedeća kušnja, ta nebeska pričuva postaje očita u nama. Zapravo, to je glavni razlog zašto ja revno tražim Gospodina – posteći, moleći, proučavajući, nastojeći biti poslušan njegovim zapovijedima kroz silu Duha Svetoga.
Dokle god služite Gospodinu, đavao vam nikada neće dati odmora; suočavat ćete se sa žestokim ratovanjem i iznenadnim napadima. I usprkos svih vaših prošlih pobjeda, uvijek ćete trebati sredstva neba da vam pomognu to izdržati.
Odlučite biti vojnik koji je potpuno spreman za bojno polje. Kad neprijatelj iznenada dođe na vas, bit će vam potrebna sva raspoloživa municija. Željet ćete imati pričuvu da se možete okoristiti njome; bitku ćete zadobiti na koljenima pred Bogom prije samog sukoba.
Autor: David Wilkerson
Nema komentara:
Objavi komentar