Četvrtak 2. korizmenog tjedna: Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina..........Biblija često i ne bira izraze. Govori jasno i nedvosmisleno, katkada tvrdim riječima. Evo danas prorok Jeremija govori:

Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća.

Prorok Jeremija govori to Jeruzalemcima koji su zapustili svoga Boga te se u političkim previranjima uzdaju u pomoć Egipta koji bi ih trebao zaštiti od njihovih neprijatelja koji su se spremali zauzeti grad.

Veli im, dakle, Jeremija: “Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka.” I dogodila se nesreća. Narod je ustrajao u svojoj nevjeri, pouzdavajući se u moć Egipta. Pomoć nije stigla te je njihov neprijatelj Nabukodonozor osvojio i opustošio grad.

Naravno, mi smo ljudi upućeni jedni na druge. Pouzdajemo se mi u svoje prijatelje, u svoju djecu, u svoje rođake… Međutim, ono što nam Božja riječ želi reći jest da se u prvom redu trebamo u Boga pouzdavati, njegovu volju tražiti, njegovu riječ slušati i prema njemu ravnati svoj život. Uspio ili ne uspio u nekom svome pothvatu, pouzdajem se u Gospodina. Baš kao što je Isus vršio volju svoga nebeskog Oca, makar je, po ljudsku govoreći, doživio neuspjeh.

Kad god svoje pouzdanje stavljam prvenstveno na nešto ljudsko ili ovozemaljsko, razočarat ću se i propasti. Ne može biti moj temeljni i najvažniji životni oslonac ni moje zdravlje (što je promjenjivo, ako li ne ono?), ni moje bogatstvo (danas jest, a sutra ga nema), ni moj ugled u društvu (“Tko bi gori, sad je doli”), ni moje sposobnosti (uvijek će se naći netko umješniji), itd. Jer ako netko na tome gradi svoj život, prije ili kasnije gorko će se razočarati. “Stalna na ovom svijetu tek mijena jest.” Zato, uzdajem se u Boga i njegovu volju tražim i njegovu pomoć ištem. A onda, njegovom dobrotom, može mi pomoći i moj prijatelj i moj znanac i splet životnih okolnosti. Zato nam prorok Jeremija veli:

Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.

Neka Gospodin bude naše uzdanje u sušnim i plodnim godinama.

Sve reakcije:

1Danica Šafran