Isus je spreman platiti punu cijenu. Zna da će mu se moćnici suprotstaviti. U njihovim je rukama sila, pa će mu oni uzvratiti nasiljem i terorom, a on će stajati pred njima kao „janje krotko“ koje vode na klanje (usp. Iz 53,7). Već se na ulazu u Jeruzalem usred svjetine koja kliče nazire križ, a Isus već sluti da će ova svjetina promjenjive ćudi, koja mu sada kliče „hosana“, uskoro vikati: „Raspni ga! Raspni!“
Javna stvar
Blagoslov grančica i ophodi na Cvjetnicu podsjećaju vjernike na njihovu vlastitu odgovornost u vjeri. Vjera ipak nije privatna stvar, koliko je god netko želio zatvoriti u sakristiju i na privatno područje života. Istina, Isus nije težio za vlašću jer je izbjegavao svaku mogućnost bilo kakva oblika političke vladavine, a isto su tako nastupali i prvi kršćani naspram političkim vlastima i društvenim strukturama, ali su se u svakoj prilici suprotstavljali političkim sustavima tamo gdje su se oni pojavljivali u svom najgorem obliku totalitarizma i nečovještva. Nisu bez razloga rimske vlasti, koje su inače u pitanjima vjere bile tolerantne, tako često progonile kršćanstvo.
Imajući sve to na umu, želio bih da i naša Crkva ima više odvažnosti da i u pojedinim političkim pitanjima zauzme jasan stav, a ne samo u stvarima kada se radi o njezinim vlastitim interesima i pravima. Kristovo evanđelje je jasno i traži od nas zauzimanje stava, bilo da je riječ o aktivnoj politici o uspostavi mira u svijetu ili o zaštiti ljudskih prava, posebno onih za koje se nema tko zauzeti; bilo da se radi o političkom moralu ljudi na vlasti ili o načinu kako se mi u svom malom svijetu odnosimo jedni prema drugima. Jer kako ćemo biti Kristovi svjedoci ako u zajednicama u kojima živimo ima braće i sestara koji prolaze pored tebe, a ne udostoje se ni pozdraviti te, a kamo li pokazati spremnost da ti oproste krivnju ili barem jasno izreći zbog čega se ljute na tebe. To se ne događa negdje tamo izvan crkvenih zidina, nego u našim kršćanskim zajednicama, na svim razinama crkvenih struktura. Dovoljno je da jedan bude na krivom mjestu, a da od njega trpi cijeli organizam.
Šutnja nije uvijek zlato
Zadaća Kristovih učenika i članova Crkve trebala bi biti da se na privatnom području zalažu za dobro bližnjega, a da se u javnom životu zauzimaju za potlačene. Zato se ne bismo trebali ustezati javno progovoriti u situaciji kada vidimo da se na društveno-političkom polju gazi čovjek i njegova prava (npr. u našoj državi prava radnika koji su izrabljivani, koji rade bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, nad kojima poslodavci ili šefovi na javnim službama vrše mobbing i zlostavljanje), ili staviti svoj potpis na peticiju u skladu sa svojom savješću, pa ako je potrebno izići i na ulicu. Jer „šutnja nije uvijek zlato“ (Tanja Popec). A po sebi je razumljivo da nam je dužnost odgovorno pristupiti glasovanju na izborima i dati svoj glas te ne podlijegati manipulacijama.
Kada su Isusu farizeji rekli: „Učitelju, prekori svoje učenike!“, on im je uzvratio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,39-40). Neki koji s vjerom i nemaju baš neke veze znaju se pozivati na Bibliju i citirati je. Istina, koji put su ti njihovi istupi sumnjivi, a često i komični. Ali nam to ipak ukazuje na činjenicu da smo možda mi sami predugo šutjeli i u privatnoj sferi prakticirali svoju vjeru, pa zbog toga drugi pokušavaju prisvojiti naše ideale. Zato nas mnoge opravdane kritike pogađaju, posebno ako su odraz vlastita neuspjeha ili malog zauzimanja za čovjeka siromaha koji trpi, a kojemu smo mogli iskazati milosrđe, bilo u tjelesnom ili duhovnom pogledu. Suradnja sa zakonitim vlastima potrebna je Crkvi, ali to ne uključuje podilaženje kako bi Crkva mogla ostvarivati svoje vlastite projekte. To bi bila izdaja, pa bi upravo u tom trenutku moglo početi umjesto nas „kamenje vikati“. Ladislav&Z……….
.jpg)
Isus je spreman platiti punu cijenu. Zna da će mu se moćnici suprotstaviti. U njihovim je rukama sila, pa će mu oni uzvratiti nasiljem i terorom, a on će stajati pred njima kao „janje krotko“ koje vode na klanje (usp. Iz 53,7). Već se na ulazu u Jeruzalem usred svjetine koja kliče nazire križ, a Isus već sluti da će ova svjetina promjenjive ćudi, koja mu sada kliče „hosana“, uskoro vikati: „Raspni ga! Raspni!“
OdgovoriIzbrišiJavna stvar
Blagoslov grančica i ophodi na Cvjetnicu podsjećaju vjernike na njihovu vlastitu odgovornost u vjeri. Vjera ipak nije privatna stvar, koliko je god netko želio zatvoriti u sakristiju i na privatno područje života. Istina, Isus nije težio za vlašću jer je izbjegavao svaku mogućnost bilo kakva oblika političke vladavine, a isto su tako nastupali i prvi kršćani naspram političkim vlastima i društvenim strukturama, ali su se u svakoj prilici suprotstavljali političkim sustavima tamo gdje su se oni pojavljivali u svom najgorem obliku totalitarizma i nečovještva. Nisu bez razloga rimske vlasti, koje su inače u pitanjima vjere bile tolerantne, tako često progonile kršćanstvo.
Imajući sve to na umu, želio bih da i naša Crkva ima više odvažnosti da i u pojedinim političkim pitanjima zauzme jasan stav, a ne samo u stvarima kada se radi o njezinim vlastitim interesima i pravima. Kristovo evanđelje je jasno i traži od nas zauzimanje stava, bilo da je riječ o aktivnoj politici o uspostavi mira u svijetu ili o zaštiti ljudskih prava, posebno onih za koje se nema tko zauzeti; bilo da se radi o političkom moralu ljudi na vlasti ili o načinu kako se mi u svom malom svijetu odnosimo jedni prema drugima. Jer kako ćemo biti Kristovi svjedoci ako u zajednicama u kojima živimo ima braće i sestara koji prolaze pored tebe, a ne udostoje se ni pozdraviti te, a kamo li pokazati spremnost da ti oproste krivnju ili barem jasno izreći zbog čega se ljute na tebe. To se ne događa negdje tamo izvan crkvenih zidina, nego u našim kršćanskim zajednicama, na svim razinama crkvenih struktura. Dovoljno je da jedan bude na krivom mjestu, a da od njega trpi cijeli organizam.
Šutnja nije uvijek zlato
Zadaća Kristovih učenika i članova Crkve trebala bi biti da se na privatnom području zalažu za dobro bližnjega, a da se u javnom životu zauzimaju za potlačene. Zato se ne bismo trebali ustezati javno progovoriti u situaciji kada vidimo da se na društveno-političkom polju gazi čovjek i njegova prava (npr. u našoj državi prava radnika koji su izrabljivani, koji rade bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, nad kojima poslodavci ili šefovi na javnim službama vrše mobbing i zlostavljanje), ili staviti svoj potpis na peticiju u skladu sa svojom savješću, pa ako je potrebno izići i na ulicu. Jer „šutnja nije uvijek zlato“ (Tanja Popec). A po sebi je razumljivo da nam je dužnost odgovorno pristupiti glasovanju na izborima i dati svoj glas te ne podlijegati manipulacijama.
Kada su Isusu farizeji rekli: „Učitelju, prekori svoje učenike!“, on im je uzvratio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,39-40). Neki koji s vjerom i nemaju baš neke veze znaju se pozivati na Bibliju i citirati je. Istina, koji put su ti njihovi istupi sumnjivi, a često i komični. Ali nam to ipak ukazuje na činjenicu da smo možda mi sami predugo šutjeli i u privatnoj sferi prakticirali svoju vjeru, pa zbog toga drugi pokušavaju prisvojiti naše ideale. Zato nas mnoge opravdane kritike pogađaju, posebno ako su odraz vlastita neuspjeha ili malog zauzimanja za čovjeka siromaha koji trpi, a kojemu smo mogli iskazati milosrđe, bilo u tjelesnom ili duhovnom pogledu. Suradnja sa zakonitim vlastima potrebna je Crkvi, ali to ne uključuje podilaženje kako bi Crkva mogla ostvarivati svoje vlastite projekte. To bi bila izdaja, pa bi upravo u tom trenutku moglo početi umjesto nas „kamenje vikati“.
Ladislav&Z……….