Le Bichon Frisé /*/*/*/Bichon Frise..,à poil frisé est un petit chien de compagnie et d’agrément plein de gaieté, de vivacité, reconnaissable à son poil long en spirale et souple. Son port de tête est haut et dénote d’une certaine fierté dans son attitude. Il est très expressif. Cette race est hypoallergénique et possède un poil long1. Voici quelques caractéristiques physiques et comportementales du Bichon à poil frisé :

Poil : Long (7 à 10 cm de longueur), fin, soyeux, souple, en tire-bouchon, jamais plat ni cordé. Sa couleur est blanc pur.

Tête : Le crâne est plutôt plat, plus long que le museau. Le stop est peu accentué, la truffe est arrondie et bien noire, les lèvres fines et sèches, les joues plates.

Oreilles : Fines, tombantes, bien recouvertes de longs poils frisés, portées en avant lorsque le chien est attentif.

Yeux : Aussi foncés que possible, de forme plutôt arrondie, avec les paupières foncées elles aussi.

Corps : Le rein est large et bien musclé, la croupe légèrement arrondie, la poitrine bien développée et les flancs bien relevés au ventre.

Queue : Attachée légèrement en deçà de la ligne du dos, portée relevée et recourbée, mais sans s’enrouler.

En ce qui concerne son comportement, le Bichon à poil frisé est un chien vif, gai, enjoué et joueur, tout en étant très calme. Attaché à son maître et à sa famille, il recherche toujours leur proximité. Il s’entend très bien avec les enfants. De toute évidence, le Bichon à poil frisé n’est pas fait pour la garde. Il est exclusivement un chien de compagnie et tient parfaitement ce rôle1. Si vous cherchez un chiot Bichon à poil frisé à vendre au Québec ou dans les environs, vous pouvez explorer les élevages spécialisés2.

En savoir plus

1

woopets.fr

2

lebernard.caBichon Frise

3

chienderace.eu

+1 plus-/*/*/*/Bichon Frise mali je pas za društvo i uživanje pun vedrine i živahnosti, prepoznatljiv po svojoj dugoj, spiralnoj i gipkoj dlaci. Njegovo držanje glave je visoko i označava određeni ponos u njegovom stavu. Vrlo je izražajan. Ova pasmina je hipoalergena i ima dugu dlaku1. Evo nekih fizičkih karakteristika i karakteristika ponašanja Bichon Frisea:

Dlaka: Duga (duljine 7 do 10 cm), fina, svilenkasta, podatna, vijkasta, nikad ravna ili u nizu. Boja mu je čisto bijela.

Glava: Lubanja je prilično ravna, duža od njuške. Stop nije jako izražen, nos je zaobljen i jako crn, usne tanke i suhe, obrazi ravni.

Uši: Tanke, viseće, dobro prekrivene dugom kovrčavom dlakom, nošene naprijed kada je pas pažljiv.

Oči: Što tamnije, prilično zaobljenog oblika, s tamnim kapcima također.

Tijelo: Slabina je široka i dobro mišićava, sapi blago zaobljene, prsa dobro razvijena, a strane dobro podignute na trbuhu.

Rep: Usađen malo ispod linije leđa, nošen uzdignut i uvijen, ali bez uvijanja.

Što se tiče ponašanja, bišon friz je živahan, veseo, razigran i razigran pas, a pritom vrlo miran. Privržen svom gospodaru i njegovoj obitelji, uvijek traži njihovu blizinu. Jako se dobro slaže s djecom. Očito, Bichon Frise nije stvoren za čuvanje. On je isključivo pas za društvo i tu ulogu savršeno igra1. Ako tražite štene Bichon Frise za prodaju u Quebecu ili okolici, možete istražiti specijalizirane uzgajivače2.

Saznajte više

1

woopets.fr

2

lebernard.ca

3

chiederace.eu

+1 više

Prikaži analitiku i oglase

Promoviraj objavu

Sviđa mi se

Komentar

Podijeli

 

 

Draga braćo i sestre!

Na početku ove korizme, koja predstavlja intenzivniju duhovnu pripravu, liturgija nam ponovno predlaže tri pokorničke vježbe vrlo drage biblijskoj i kršćanskoj tradiciji – molitvu, milostinju i post – kako bi nas pripremila bolje proslaviti Uskrs i tako iskusiti Božju moć koja, kako ćemo slušati na vazmenom bdjenju, “goni zločine, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Goni mržnje, uspostavlja slogu i sagiba vlasti” (Vazmeni hvalospjev). U svojoj uobičajenoj korizmenoj poruci, htio bih se ove godine zadržati u razmišljanju o vrijednosti i značenju posta. Korizma, naime, doziva u pamet Isusov četrdesetodnevni post u pustinji prije nego će započeti svoje javno djelovanje. Čitamo u Evanđelju: “Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje” (Mt 4,1-2). Poput Mojsija prije nego će primiti ploče Zakona (usp. Izl 34,28), poput Ilije prije susreta s Gospodinom na gori Horebu (usp. 1 Kr 19,8), tako se Isus molitvom i postom pripremao za svoje poslanje, čiji je početak bila teška borba s napasnikom.Možemo se zapitati koju vrijednost i smisao ima za nas kršćane lišavati se nečega što je po sebi dobro i korisno za naše uzdržavanje. Sveto pismo i čitava kršćanska tradicija uče da je post od velike pomoći za izbjegavanje grijeha i svega što navodi na grijeh. Zato se u povijesti spasenja više put ponavlja poziv na post. Već na prvim stranicama Svetog pisma Gospodin zapovijeda čovjeku da se uzdrži od konzumiranja zabranjenog voća: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,16-17). Komentirajući tu Božju zapovijed, sveti Bazilije primjećuje da je “post zapovjeđen u raju” i “prva takva zapovijed je dana Adamu”. On zato zaključuje: “To ‘da nisi jeo’ je, dakle, zakon posta i uzdržavanja” (usp. Sermo de jejunio: PG 31, 163, 98). Budući da smo svi opterećeni grijehom i njegovim posljedicama, post nam se nudi kao sredstvo za ponovnu uspostavu prijateljstva s Gospodinom. Tako je činio Ezra prije nego će krenuti na put povratka iz progonstva u Obećanu zemlju, pozvavši narod da posti “da bismo se – reče – ponizili pred Bogom svojim” (8,21). Svemogući je čuo njegovu molitvu i zajamčio mu svoju naklonost i zaštitu. Isto su učinili stanovnici Ninive, koji, odlučivši se odazvati Joninu pozivu na pokoru, proglasiše, kao svjedočanstvo svoje iskrenosti, post govoreći: “Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?” (3,9). I tada Bog vidje njihova djela te ih poštedi.

U Novome zavjetu Isus objašnjava duboki razlog posta, stigmatizirajući držanja farizeja, koji su strogo obdržavali propise nametnute zakonom, ali im je srce bilo daleko od Boga. Pravi post, ponavlja i na drugome mjestu božanski Učitelj, je vršiti volju Oca nebeskog, koji “vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,18). On sam daje primjer za to odgovarajući đavlu, po završetku 40 dana provedenih u pustinji, da “ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” (Mt 4,4). Pravi post dakle ima za cilj jesti “pravu hranu”, koja je vršiti volju Očevu (usp. Iv 4,34). Ako prema tome Adam nije poslušao Gospodinovu zapovijed “da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla”, postom se vjernik želi ponizno podložiti Bogu, pouzdavajući se u njegovu dobrotu i milosrđe.

Vidimo da je praksa posta bila vrlo raširena u prvoj kršćanskoj zajednici (usp. Dj 13,3; 14,22; 27,21; 2 Kor 6,5). I crkveni oci govore o snazi posta, koji može obuzdati grijeh, ukrotiti požude “staroga Adama” i utrti u vjernikovu srcu put k Bogu. Post je uz to česta praksa koju su preporučivali sveci svih vremena. Petar Krizolog piše: “Post je duša molitve a milosrđe život posta, zato neka onaj koji moli posti. Onaj pak koji posti neka bude milosrdan. Onaj koji želi da mu molitva bude uslišana, neka usliši onoga koji mu se obrati nekom molbom. Onaj koji želi da mu Bog otvori srce neka ne zatvara svoje onome koji ga za nešto zamoli” (Sermo 43; PL 52, 320. 332).

U naše dane, praksa posta kao da je pomalo izgubila na svojoj duhovnoj vrijednosti i, u kulturi obilježenoj traženjem materijalnog blagostanja, nekako više poprimila vrijednost terapijske mjere za brigu o vlastitom tijelu. Post zacijelo koristi tjelesnom zdravlju, ali je za vjernike u prvom redu “terapija” za liječenje sveg onoga što čovjeka sprječava da se prikloni Božjoj volji. U apostolskoj konstituciji Paenitemini iz 1966. sluga Božji Pavao VI. uočio je potrebu da se post smjesti u kontekst poziva svakog kršćanina da “ne živi više za samoga sebe, već za onoga koji ga je ljubio i dao samoga sebe za nj, i… također živjeti za braću” (usp. Prvo poglavlje). Korizma bi mogla biti zgodna prigoda da se ponovno prisjetimo odredbi sadržanih u spomenutoj apostolskoj konstituciji, valorizirajući istinsko i trajno značenje te drevne pokorničke prakse, koja nam može pomoći mrtviti našu sebičnost i otvoriti srce ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što je prva i najviša zapovijed novog Zakona i sažetak čitavoga evanđelja (usp. Mt 22,34-40).

Vjerna praksa posta pridonosi k tomu da osoba, tijelo i duša, stekne jedinstvo pomažući joj da se kloni grijeha i raste u prisnosti s Gospodinom. Sveti Augustin, koji je dobro poznavao vlastite negativne sklonosti i nazvao ih “vrlo zamršenim i zapletenim čvorom” (Ispovijesti, II., 10.18), u svojem traktatu Korisnost posta, pisao je: “Zadajem si određenu kaznu, ali to činim zato da mi On oprosti; samoga sebe kažnjavam da mi On pomogne, da omilim u njegovim očima, da prispijem uživanju njegove miline” (Sermo 400, 3, 3; PL 40, 708). Odricanjem materijalne hrane koja hrani tijelo olakšava se nutarnju raspoloživost za slušanje Krista i hranjenje riječju spasenja. Postom i molitvom omogućujemo Njemu da dođe i utaži onu dublju glad koju osjećamo u srcu: glad i žeđ za Bogom.

Istodobno, post nam pomaže da postanemo svjesni situacije u kojoj žive mnoga naša braća. U svojoj Prvoj poslanici sveti Ivan upozorava: “Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?” (3,17). Dragovoljni post nam pomaže ugledati se na milosrdnog Samarijanca, koji se saginje i pritječe u pomoć bratu koji trpi (usp. enc. Deus caritas est, 15). Kada slobodno odlučimo odreći se nečega kako bismo pomogli drugima, pokazujemo na konkretan način da nam bližnji u nevolji nije tuđinac. Upravo da bi se održao živim taj stav prihvaćanja i pažnje prema braći, potičem župe i sve druge zajednice da osnaže u korizmi praksu osobnog i zajedničkog posta, njegujući također slušanje Božje riječi, molitvu i milostinju. To je, od samih početaka, bilo nešto uobičajeno u kršćanskim zajednicama, u kojoj su organizirane posebne kolekte (usp. 2 Kor 8-9; Rim 15,25-27) i vjernici su pozivani dati siromašnima ono što su, zahvaljujući postu, stavili na stranu (usp. Didascalia Ap., V, 20,18). Danas tu praksu treba ponovno otkriti i na nju poticati, posebno tijekom korizmenog liturgijskog vremena.

Iz navedenog se vrlo jasno vidi kako post predstavlja važnu isposničku praksu, duhovno oružje za borbu protiv neuredne navezanosti na same sebe. Dobrovoljno se odricati uživanja u hrani i drugih materijalnih dobara pomaže Kristovu učeniku obuzdati prohtjeve naravi oslabljene prvim grijehom, čijim je negativnim posljedicama pogođena čitava osoba. Zgodno opominje drevni liturgijski korizmeni himan: “Utamur ergo parcius, / verbis, cibis, et potibus, / somno, iocis et arctius / perstemus in custodia – Budimo umjereniji u riječima, hrani i piću, snu i igrama, a više pažnje posvetimo bdijenju”.

Draga braćo i sestre, post, ako dobro pogledamo, ima kao svoj krajnji cilj pomoći svakome od nas, kao što je pisao sluga Božji Ivan Pavao II., učiniti od samoga sebe potpuni dar Bogu (usp. Veritatis splendor, 21). Neka zato svaka obitelj i svaka kršćanska zajednica prepoznaju vrijednost korizme kao sredstva koje pomaže udaljiti se od svega onoga što dovodi do rastresenosti duha i čvršće prigrliti ono što hrani dušu otvarajući je ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tu mislim osobito na veću zauzetost u molitvi, u lectio divina, u pristupanju sakramentu pomirenja i u aktivnom sudjelovanju u euharistiji, prije svega na nedjeljnoj misi. S tom unutarnjom raspoloživošću uđimo u pokorničko ozračje korizme. Neka nas prati Blažena Djevica Marija, uzrok naše radosti (causa nostrae laetitiae) i neka nas podupre u nastojanju da oslobodimo svoje srce od robovanja grijehu kako bi ono postalo sve više “živo Božje svetohranište”. S tom željom, dok jamčim svoju molitvu da ovo vrijeme korizme bude plodonosno za svakog vjernika i svaku crkvenu zajednicu, od srca svima udjeljujem apostolski blagoslov.Valsidal Civonaviz..........

 

Sebičnost – korijen naših grijeha

Sebičnost je svojstvo koje se dade tako divno maskirati i kamuflirati da je ni sami ne možemo prepoznati. Odnosno, to je svojstvo koje je vidljivije našoj okolini, nego nama samima.čitelji duhovnog života, i to svi bez razlike, navode sebičnost kao glavnu zapreku u razvitku duhovnog života. Mnogo smo je puta spominjali, mnogo smo se puta s njom borili, pa ipak još uvijek niti je dosta poznajemo, niti je naša borba okrunjena potpunim uspjehom. I zato ćemo je ponovno promotriti… Istina je, sebičnost se nije u svim ljudima i svim narodima razmahala na jednaki način. Netko je već po naravi svojoj nekako širokogrudniji, obazriv, ljubezan, mek, topao prema bližnjemu, a velikodušan prema Bogu. A drugi je uzak, stisnut, neljubazan, tvrd prema bližnjemu ili kao da bližnjega uopće ne vidi i ne primjećuje. A prema Bogu također je nedarežljiv i nevelikodušan. Ali svatko ima klice sebičnosti u sebi. I svatko se s tim klicama mora boriti. Pogrešno je mišljenje da je sebičnost svojstvo, prema kojemu mi lakše ili teže reguliramo svoj odnos prema bližnjemu. I ništa više izvan toga. Ne, sebičnost je svojstvo, pogreška, manjak naše naravi, opasnost naše duše koja se postavila i između nas i Boga. Koja nam smeta u odnosu prema Bogu. I koja je zapravo korijen sviju naših zabluda i svakoga našeg grijeha. Jer u svakom grijehu je na dnu sebičnost.

Ali kako je sebičnost prema bližnjemu ipak evidentnija, oštrija, počet ćemo upravo s njom. I u tome pravcu može čovjek živjeti u velikim zabludama. Ako se lakše smekša na tuđu bijedu, ako ga dirnu tuđe nevolje, ako trpi s tuđim bolovima, ako se koji puta odrekne koje drage stvari na račun bližnjega, ako rado dijeli milostinju, ako uz žrtve pomaže bližnjega, mogao bi lako misliti da nije sebičan. Koliko se takvih izjava čuje: “Nisam dobar, ali sebičan nisam. Od toga me je Bog očuvao.” Već sam mnogo puta istaknuo., da je sebičnost svojstvo, koje se dade tako divno maskirati i kamuflirati da je ni sami ne možemo prepoznati. Odnosno, to je svojstvo koje je vidljivije našoj okolini, nego nama samima. Naša okolina svaku gestu sebičnosti stavlja redovito na njezino pravo mjesto. Naziva je pravim imenom. Uočuje bit njezinu. Mi ne. Mi malo poljepšavamo stvar. Nastojimo je opravdati. Iznosimo druge razloge, koji su nas navodno rukovodili kod nekoga našeg čina. Tužimo se na svoju kratkovidnost, zapletenost, polaganost, sporost. Na pomanjkanje oštroumnosti, na plašljivost, na rasijanost, na umornost i slično. Ali sebičnost ne priznajemo. A ipak je ona tako vidljiva i ipak je ona korijen svemu.

Rastumačit ćemo to primjerom. Nalazimo se u nekom društvu. Ili u najužem krugu u svojoj kući. Doživjeli smo nešto što je impresivno djelovalo na nas. I sad to hoćemo ispričati drugima. Da nekako olakšamo napetost kojom nas je ispunio taj događaj. Ili da zainteresiramo druge za tu stvar. Kako nam je žao, ako drugi taj interes ne pokazuju! Kako smo uvrijeđeni, ako nas netko prekine! Kako osjetljivo reagiramo ako drugi važnost toga događaja ili zbivanja ne uoči. A kad smo mi u pozi slušača, kad mi moramo pokazati interes za pričanje i razlaganje drugoga tad mjerimo sasvim drugačije. Prekidamo govornika, prelazimo na drugu stvar, zijevamo, trzamo ramenima, držimo se podsmješljivo, kadgod se i glasno nasmijemo. I sva naša vanjština pokazuje da nam je strahovito dosadno, da bismo željeli da dotična osoba što prije svrši. A kad analiziramo sebe, kad iskreno analiziramo, zašto smo tako tupi kad drugi iznosi ono što njega zanima, onda je badava to ispričavati umorom, pospanošću, pomanjkanjem lijepoga izlaganja. Ne, to je sebičnost. Ne godi nam, dosadno nam je, ne ide u našu interesnu sferu! Ili zar mislimo da mi uvijek zanimljivo pričamo? Da naši problemi i doživljaji moraju baš svakoga zanimati? Ili da imamo privilegij da nas mora svatko sa zanimanjem slušati, a mi koga hoćemo i kad hoćemo. “Ide mi na živce svojim dugim pričanjem. Iznošenjem nebitnih stvari. Zastajkivanjem i mucanjem u govoru.” A zar mi mislimo da je naše izlaganje uvijek zanimljivo? Naša govornička snaga nenatkriljiva? Ne, nemojmo govoriti o svojoj umornosti a tuđoj nezanimljivosti. O svojoj iscrpljenosti a tuđoj neuviđavnosti. O svojim živcima koje drugi razapinju. O svojoj osjetljivoj građi koju drugi uznemiruje. Ne, recimo jednostavno: u toj sam stvari još uvijek sebičan. Dosadan mi je, a ne znam se svladati. Nezanimljiv je, a nisam se ni toliko istrenirao da mu to ne pokažem. Moj “ja” je još uvijek alfa i omega svega. Vječni kamen spoticanja mojih i tuđih…

Nemojmo se varati! Svaki puta kad smo s bližnjim nestrpljivi, opori, tvrdi, iz nas govori sebičnost. Jer nas je dirnuo u našem miru, jer je zašao u našu domenu, u naše područje, bilo izvana, bilo iznutra dirnuo u kulu našega “ja”. Svaki puta kad bližnjega oštro sudimo, iznosimo njegove pogreške, pretresamo njegove čine, ne nalazimo za nj blage riječi, stavljamo se u ulogu suca, svaki puta to činimo ili iz sebičnosti ili se sebičnost u nama miješa s ostalim nezdravim našim sokovima. Oštro sudimo, jer smo mi kojom slabom stranom bližnjega zahvaćeni. Nabrajamo njegove pogreške, jer nam se čini da su naše manje i da smo ih se davno riješili. Pretresamo tuđe savjesti, jer mislimo da smo toliko uspjeli u duhovnom životu, da smo toliko zreli da možemo biti drugome suci. Ne moramo mi biti uvijek svjesni te svoje sebičnosti, pogotovo ako nismo navikli da u nju gledamo i da je analiziramo, ali ona je tu uvijek spremna da nas zaskoči, da se uvuče kao motiv u naša djelovanja i naše sudove, da bude korijen naših i vanjskih i nutarnjih manjkavosti. Ili zar nije sebičnost naša tu kad teško slušamo da drugoga hvale, kad se, makar baš sasvim nevidljivo, bunimo što drugi ima više uspjeha? Zar nismo sebični kad se borimo da budemo centar svega, središnja osoba – oko koje se sve okreće. Zar nismo sebični kad mjerimo tko je više čašćen, popularan, ljubljen od nas. Zar nismo sebični, kad udešavamo situacije tako da se sve akcije oko nas usredotoče i upravo s nama povežu. Zar nismo grozno sitni i sebični kad teroriziramo bližnje, napose mlade duše, da upravo u nas imaju neograničeno povjerenje. Kad se služimo svojim autoritetom da okujemo i privežemo što više mlade duše oko sebe. Zar to nije sebičnost kad kopamo i istražujemo po mladim dušama, nije li u njima koji veći autoritet od našega i kad stavljamo smiješne barikade da se koji autoritet kraj nas ne bi pojavio? Ili zar nismo sebični kad zabacujemo i borimo se protiv nekog prijedloga koji je u sebi dobar, ali mi ne pristajemo uza nj i pravimo mu stotinu poteškoća? Zašto? Mnogo puta i zato, jer se taj prijedlog nije rodio u našoj glavi? Pogotovo smo osjetljivi ako je takav prijedlog pao na području, za koje smo mi posebno odgovorni.

I tako bismo mogli dugo nabrajati. Otvorimo oči! Otvorimo ih dobro, pa ćemo mnogo toga naći što do sada nismo vidjeli, ni uočili. I to svaki dan. Vjerujte, da ne prođe nijedan dan a da ne učinimo koju sebičnost. A sebičnost je, rekli smo već, glavni korijen svih naših manjkavosti, pogrešaka i grijeha. I prema bližnjemu i prema Bogu. Osvijetlili smo ga ponešto prema bližnjemu. Preostaje nam da još ovu drugu tvrdnju potkrijepimo. Da progovorimo o toj našoj sebičnosti u saobraćaju prema Bogu. Malo čudno zvuči ta tvrdnja! Kako može sitni čovjek biti sebičan prema velikome Bogu! Teoretski, načelno, takav je stav doista smiješan i neodrživ. Ali nažalost, u praksi i prečest i preobičan. Ništa zato, što nas nehotice podsjeća na mnoge paralele iz običnog života. Na stav crva prema divu, kapljice vode prema moru, sitnog zrnca pijeska prema ogromnoj planini. Sigurno jest da u onome času, kad u svoju sebičnost zakukuljeni stojimo pred velikim Bogom, zaboravljamo tko je on, a tko smo mi. Mi samo osjećamo u sebi svoju slobodu, slobodu svoga razuma i svoje volje i kadgod sasvim svjesno, kadgod polusvjesno, a kadgod i naoko nesvjesno, ali ne sasvim bez odgovornosti, odaberemo i odlučujemo se za malenkost, za sitnicu, za stvoreno dobro, a zaboravljamo na Boga. Zašto? Iz sebičnosti. Sebičnost nam je suzila vidike, stavila nam mrenu na oči, izopačila naše sudove, opsjenila našu volju i mi umjesto velikoga i savršenoga Sve, odabiremo male, krhke, neznatne stvari… Nešto nam u taj čas godi, upravo nemilostivo draška naša osjetila i mi popuštamo.

Pustimo da Gospodin čeka i odlazi sa svojim željama i svojim savjetima, a mi se opredjeljujemo za mrvicu i umjesto velikoga Sve, grčevito pružamo ruku za zdjelicom leće. Ili zar nije sebičnost kad se grčevito i nerazumno borimo za zdravlje, a znamo da je Gospodin odredio bolest. Kad se bunimo protiv stanovite situacije u koju nas je Bog stavio, a znamo i jasno nam je da tu situaciju Gospodin baš hoće. Zar nismo sebični i nevelikodušni prema Bogu kad nemirno ispitujemo razne životne uvjete u nama i oko nas, a dobro znamo da je sve tako moralo biti i da je sve dobro, iako u sebi izgleda teško i mučno. Zar nismo sićušni i sebični kad Bogu otimamo bar koji kutić svoje duše i svoga srca i ne damo da on bude apsolutni i jedini gospodar svega prostorja u nama. Ili zar smo sretniji tako kad se kidamo i lomimo i ne damo sve? Doista ne! Sebičnost je glavna zapreka u potpunom predanju Bogu, ali i glavna zapreka zbog koje se Bog ne može predati nama.

I dok toga neprijatelja u sebi dobro ne upoznamo, dok ne uočimo sve njegove metode i makinacije, dok ne prozremo svu njegovu taktiku i njegove bojne poteze, dok nismo protiv njega u svakodnevnoj navali i dok se s njim ne zakvačimo na život i na smrt, nema potpunog nutarnjeg mira, potpune nutarnje slobode. Rekli smo već ranije da moramo sebe, svoje sklonosti, svoja baštinjena svojstva, svoje stečene osobine, osobitosti svoga temperamenta i svoje naravi, dobro upoznati ako hoćemo da naš duhovni život bude realan i da počne od naših realnih stanja, koje treba milošću Božjom osvijetliti, rasvijetliti, oplemeniti i posvetiti. A sebičnost svoju treba na poseban način i upoznati i liječiti, i krotiti i biti uvijek prema njoj budan, da nas ne prevari, da nas ne zaskoči, da ne osakati u nama ono što smo postigli dugim trudom i da ne poruši ono veliko što je milost satkala u našoj duši. Sebičnost je protuteža velikodušnosti, širini, prema kojoj moramo ići ako se hoćemo primaknuti Bogu koji je sama velikodušnost i širina.L&Z..,

 

 BIBLIJA I ZAKONI -BOZIJI-&L&Z..,Mudre izreke 22:24: “Ne druži se s čovjekom naglom; niti ići s ljutim čovjekom" 1.

1. Korinćanima 5:9: "Pisao sam vam u poslanici da se ne družite s bludnicima" 1. Izreke 1:15: "Sine moj, ne idi njihovim putem, skloni svoju nogu od njihova puta" 1. 2. Korinćanima 6,14: “Ne dajte se ujarmiti s nevjernicima. Jer kakvo zajedništvo ima pravda s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom?” 1. 1. Korinćanima 5,11: „Ali sada vam pišem da se ne družite s onim koji, nazivajući se bratom, upušta se u blud, ili je lažac, ili idolopoklonik, ili klevetnik, ili pijanica, ili razbojnik. ; ne bi trebao jesti s takvom osobom" 1. 1. Korinćanima 13,6: "Ljubav se ne raduje nepravdi, a raduje se istini" 2. 1. Ivanova 5:19: "Znamo da smo od Boga i da sav svijet u zlu leži" 2. 1. Petrova 3,9: "Ne vraćajte zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, nego, naprotiv, blagoslivljajte, znajući da ste na to pozvani, da baštinite blagoslov" 2. Ovi stihovi pokazuju da Biblija upozorava protiv druženja sa zlim ljudima i potiče na ljubav, pravdu i blagoslov. Također, Biblija priznaje da zlo postoji u svijetu, ali nas potiče da se odupremo zlu i slijedimo put pravde i ljubavi123-LADISLAV&Z..,

..,