ISTINTE-PRICE -PO ISTINITIM DOGADjAJIMA-EH STA TI JE ZIVOT'......???

.: Život čuva mnoge tajne, a mi vam otkrivamo tek poneku :.Tajna moje šogorice: Majka je prodala njezinu nevinost

Broj pet provlači se godinama kroz naše živote. Pet godina muž je stariji od mene, isto toliko je on mlađi od svog brata. Razlika u godinama između suprugova brata i njegove žene također je pet godina. Pola desetljeća muž i ja smo hodali prije nego što smo se vjenčali i dugih pet godina čekali smo da nam se rodi prvo dijete. I mogla bih ovako nabrajati još ovoliko, ali zasad je dosta.

Ljubav između Davora i mene bila je i ostala prava, iskrena, ona o kojoj se priča u kraju. Sve je među nama bilo onako kako bi svaki roditelj poželio svojoj djeci. U školi smo uvijek bili đaci za primjer, u roku i s visokim ocjenama završili smo fakultete, na posao nismo dugo čekali, a za sve to vrijeme stasavali smo u čestite ljude.

Odlasku na more, prvi put kao zaposlena žena, silno sam se veselila. Davor je znao koliko mi to znači, jer sam se i na poslu trudila pokazati se u najboljem svjetlu, a to je iziskivalo veliki napor. Zato mi je poslije deset mjeseci predanog rada odmor baš trebao. Tog ljeta na Hvaru Davor me je zaprosio.

U romantičnoj konobi, na čijim su stolovima gorjele svijeće, a svuda unaokolo širio se miris lavande, iz prikrajka se čula glazba lokalne klape. Kad su zasvirali i zapjevali Davorovu i moju pjesmu i polako krenuli prema našem stolu, znala sam što slijedi.

Polako, kako sam dotad tu scenu gledala samo u filmovima, Davor me je uhvatio za ruku i kleknuo je preda mnom. Na tren sam pomislila da je to san, da još uvijek maštam o takvoj prosidbi, ali me je pljesak gostiju u konobi vratio u stvarnost. Kažu ljudi da nešto treba jako i dugo željeti, pa će se to sigurno ostvariti. Upravo tako bilo je sa mnom. Još kao djevojčica, a potom i kao djevojka, maštala sam o tome da me se zaprosi na moru, uz šum valova, miris lavande i svijeće.

Nekoliko gutljaja vina pojačalo je rumenilo na mom licu, a srce mi je u grudima tuklo u ubrzanom ritmu. Nikad u životu neću zaboraviti tu noć i slučajne goste u konobi, koji su nam prilazili i čestitali. Dobar je to osjećaj kad dočekaš pet minuta savršenstva, kad su sve oči uprte u tebe, a ti ploviš na oblacima sreće.

Neću unositi patetiku, ali želim dočarati koliko je Davor pažljiv, koliko je vodio računa o svakom detalju te prosidbe i koliko me je dobro poznavao. Bijeli kamen na mom prstu sjao je koliko i moje oči kad smo se vratili s mora i obznanili zaruke.

Proces priprema za vjenčanje i svadbu nije bio toliko romantičan koliko zaruke, jer je previše bilo onih koji su se miješali, sugerirali, a bogme i naređivali. Davor i ja željeli smo malu svadbu, najviše s pedesetak uzvanika, ali naši roditelji za to nisu htjeli ni čuti.

– Zar da sina oženim na brzinu? Kao da se sramim! To ne dolazi u obzir – prigovarao je moj svekar.

– Ali, stari, mi ne želimo veliku svadbu – pokušao se Davor izboriti.

– Zato je ja želim! Dario se oženio kako Bog zapovijeda, pa ćeš i ti. Ne želim da poslije pričaju kako sam jednom sinu dao, a drugom nisam. Ako je Dario imao dva orkestra, imat ćeš i ti.

– On je to želio, znaš i sam da on voli sve pompozno, uostalom, njegova je žena htjela dva orkestra. Dina i ja smo drugačiji, nama velika svadba ništa ne znači, to nas nervira i umara, a smatramo i da je to bačen novac, poligon za iće i piće i eventualne probleme. Nije nam to potrebno.

– Rekao sam i točka! Uostalom, čak i da je tako kao što tvrdiš, budite dobri mladenci pa ugodite starcu. Odavno živim za to da sinovima priredim veliku svadbu, da se zna kad ova kuća ženi sina. Učini mi to, nećeš valjda svom starom uskratiti?

Nismo imali kud, popustili smo. Znao je moj svekar kako nagovoriti sina nježnim i biranim riječima, udarajući na emocije, testirajući sinovu ljubav.

Ni u mojoj kući nije bilo puno drugačije.

– Polako, Dina, zašto želiš mini-svadbu? – pitao je moj otac.

– Zato što ne volim velika okupljanja, ponajmanje u svojoj kući. To me čini nervoznom i nesigurnom – pokušala sam mu objasniti.

– To je dijete, samo jedan dan. Trebamo se proveseliti, pa ne udajem ja svake godine kći jedinicu.

– Znam tata, ali zar nije pametnije potrošiti taj novac, recimo, na putovanje, na opremanje kuće… – nisam odustajala.

– Pa nismo baš toliko siromašni da kalkuliramo: ovo ili ono. Bit će i za to vaše putovanje i za opremanje, ništa ne brini. Trebaš se samo opustiti, uživati u svom velikom danu, a za plaćanje ne brini. Dugo se tvoja majka i ja pripremamo za taj dan. Neka ti najveća briga bude izbor vjenčanice – smiješio se moj otac gladeći bradu.

Da, kad već spomenuh vjenčanicu, to je posebna priča.

I Jasminka se miješala

Dogovorila sam se sa svojom budućom kumom, mamom i sestrom od tete, s kojom sam bila baš bliska, da jedne subote obiđemo salone vjenčanica. Zašto se tog jutra moja buduća šogorica Jasminka nepozvana pojavila pred našim vratima, pojma nemam. Dok smo se nas četiri pogledavale, pogledom pitajući jedna drugu: otkud sad ona, Jasminka se ponašala prirodno i opušteno, kao najpozvanija gošća.

– Jesi li razmišljala o tome kakvu vjenčanicu želiš? – priupitala me je Jasminka pripalivši cigaretu u našoj blagovaonici.

– Bijelu, naravno – odvalila sam bez razmišljanja i prostorijom se zaorio smijeh. Takav odgovor zapravo bilo je iskazivanje mog revolta na Jasminkinu posjetu.

– Ma daj, ne pitam te to – pretvarala se da nije razumjela ironiju.

– Znam što nikako ne želim, a okvirno znam kako bih trebala izgledati u vjenčanici.

– Misliš na veo i šlep? -Jasminka nije odustajala.

– Da, i na to. Tu gomilu ne želim na sebi.

– Ne budi smiješna, to vjenčanicu čini veličanstvenom i neodoljivom.

– Možda za tebe, ja ne mislim tako.

Nije prestajala proturječiti mi do posljednjeg butika u gradu.

Do izlaska iz naše kuće nadala sam se da je samo navratila kod nas i da će krenuti svojim putem kad sam rekla da je vrijeme da pođemo u potragu za mojom vjenčanicom. Jasminka ni tada nije shvatila da joj nije mjesto među nama.

Prva vjenčanica koju sam probala samo je djelomično ispunila moja očekivanja, a Jasminka je prokomentirala iako je nitko ništa nije pitao:

– Previše je jednostavna, ni po čemu nije posebna, a treba biti.

Tu mi je već trgnula živac, pa sam joj odbrusila:

– Jasminka, meni treba biti posebna, ne tebi. Udajem se ja i zato ja biram vjenčanicu. Ti si svoju već izabrala, zar ne?

– Hej, što ti je? Zašto si nervozna? Htjela sam pomoći, vidim da si neodlučna.

– Ne pomažeš – sijevnula sam očima.

Šutjela je do sljedećeg butika, a onda je opet počela prigovarati, nametati svoje mišljenje i sugerirati kako bih trebala izgledati na svom vjenčanju.

Ostale žene nježno su pokušale dati joj do znanja da se povuče, ali Jasminka ih nije slušala.

Tek u petoj haljini izgledala sam onako kako sam željela, bez suvišnih detalja, bez ogromnog šlepa i previše svile na sebi. Uska vjenčanica, koja je pratila liniju mog tijela, stajala mi je kao salivena. Niti je previše otkrivala niti je pokrivala, jednostavno, bila mi je baš po mjeri.

Jasminka je gunđala da je previše jednostavna, da se nikome neće svidjeti … ali nijedna od nas više je nije slušala.

Kad smo Davor i ja trebali izabrati mladenačku tortu, niotkuda se stvorila Jasminka. To što je njezina prijateljica vlasnica slastičarnice, u kojoj smo bili, nije joj dalo pravo da se umiješa. Usta nije zatvarala, pa je usred razgovora vlasnica lokala zamolila Jasminku da malo prošeta. Povrijeđena i povijenog nosa izjurila je van.

U nekoliko navrata pokušala sam se Davoru požaliti na njezino ponašanje. Razumio je o čemu sam mu pričala, jer se isto tako ponašala i u njihovoj kući. Moja buduća svekrva na početku se malo bunila, ali je s vremenom popustila tješeći se da na mladima svijet ostaje i da oni bolje znaju… Možda se ni ja ne bih žalila da Davor i ja nismo planirali živjeti s njima, pod istim krovom.

Naime, svekar i svekrva živjeli su u prizemlju, Dario i Jasminka na prvom, a Davoru i meni bio je namijenjen drugi kat kuće. Potkrovlje je trebalo da bude zajedničko. Međutim, na moju žalost, svi smo ulazili na ista vrata.

Malo je reći da je samo stubište bilo kamen spoticanja, jer je usisavano kad Jasminka kaže da treba, hodnik smo ličili kad njoj odgovara, pralo se i glancalo kad se njoj prohtjelo. Na sve to možda ne bih obraćala pažnju da je u svemu drugom bila normalna, ali nije.

– Što danas kuhaš? A, nemoj tako, bolje je ovako… Mlađa si, poslušaj – zasipala me je opaskama, a ja sam šutjela.

A onda sam jednog dana puknula.

Postavila sam je na mjesto

Davor je rano te subote otišao na posao, kavu je dopola popio, kao i obično, a ja sam voljela ta jutra, pogotovo kad je vedro. Razmaknem zavjesu, sjednem u kuhinju, zagledam se kroz prozor u rijeku i sređujem misli. Djeca su obično još uvijek spavala, pa sam uživala u miru… do Jasminkinog dolaska.

Prvo bi, ne pokucavši, ušla u naš dio kuće i čim bi vidjela smaknutu zavjesu s prozora, navukla bi je natrag. Ma uvijek mi je to smetalo, ali sam se pretvarala da je sve u redu iako je to označavalo kraj mog jutarnjeg sanjarenja. Ne, tog jutra nisam ustala na lijevu nogu, već sam odlučila da je postavim na pravo mjesto. Čim je posegnula za zavjesom, snažno sam je ščepala za tu ruku.

– Što radiš? – sijevnula sam očima.

– Da namjestim, ljepše je kad se…

– Kome je ljepše? Tebi ili meni? U čijem si dijelu kuće? Ostavi tu zavjesu i da je nikad više nisi taknula, jasno? – povisila sam ton.

– Htjela sam pomoći, kao i dosad, pobogu. Što ti je, od jutros, Dina? Jesi li se posvađala s Davorom?

– Prvo, tvoja mi pomoć ne treba, hvala, a drugo, bila sam raspoložena do tvog dolaska, i treće, sve i da sam se posvađala s Davorom, ti si posljednja kojoj bih to rekla. A sad te molim da izađeš.

– Dina, zaboravit ću da si me uvrijedila, što ti je? Mi smo obitelj, trebamo si pomagati – nije odustajala, pa sam odlučila izbaciti rogove.

– Divno, ako si trebamo pomagati, sad mi pomozi i izađi van. Danas te više ne želim vidjeti.

– Pozvat ću hitnu pomoć, nije ti dobro – dušobrižnica zaista nije imala mjeru.

– Bit će mi dobro kad ti vidim leđa. Lijepo sam te zamolila da izađeš, a sad ti naređujem – ustala sam i otvorila vrata čekajući da se ona pomakne.

Dva-tri sata kasnije, dok sam čistila povrće za ručak, zajapurena svekrva ušetala mi je u kuhinju.

– Dina, što je to bilo? Jasminka neutješno plače otkad je sišla. Zar ste se posvađale?

– Nismo – nastavila sam guliti krumpir.

– Pa zašto plače?

– Jeste li je pitali?

– Kaže da si je uvrijedila – bojažljivo je izgovorila moja svekrva.

– Slušajte, nisam je uvrijedila, nego sam joj pokazala gdje joj je mjesto, a to je velika razlika. Jasminka odavno nema mjeru, gura se tamo gdje joj nije mjesto, pa kad joj netko skrene pažnju na to, duri se. To je njezin, a ne moj problem.

– Nemoj tako, dobra je ona, samo je jako nježna. Treba je razumjeti, imala je teško djetinjstvo…

– A je li?! Sad se to tako zove? E pa, vidite, ako ste joj dozvolili da vas vrti oko malog prsta i igrate kako ona svira, samo izvolite. Meni u mojoj kući neće naređivati.

– Ali ona je takva!

– A ja sam ovakva – prekinula sam svekrvu. – Kao što ste nju takvu prihvatili, prihvatite i mene ovakvu. U redu?

– Ako si s njom ovako razgovarala, ne čudi me što se rasplakala – žurno i bez pozdrava moja je svekrva sišla niz stepenice.

Do kraja dana za sve članove naše velike obitelji bila sam… ljuta zmija. To mi je rekao Davor kad se navečer vratio s posla. Jedno po jedno zvali su ga na posao požaliti mu se na moje drsko ponašanje.

Kad sam to čula, osmjehnula sam se vjerujući da sam Jasminku barem na neko vrijeme odmaknula od svojih vrata.

Godinama skrivana tajna

Nije prošlo dugo kad sam od mame čula da me šogorica ogovara na sva usta. Cijela naša ulica znala je da smo se posvađale, samo što je sve što se među nama dvjema događalo Jasminka predstavila puno dramatičnije i stavljajući mi u usta riječi koje nikad nisam izgovorila. Žaleći se na mene, tražila je saveznika, a sebe je predstavljala kao žrtvu. Lukavo je to Jasminka radila, uvijek naglašavajući poneki detalj, koji je lako uočljiv, na primjer: “Ona se uvijek samo osmjehuje… njoj nitko ne valja, zato uvijek sama ide na tržnicu… otišla se žaliti svojoj majci, jer nema više kome drugome”, a zapravo sam otišla svojima u posjetu”, pa onda … “morala je kupiti još jedne cipele da se smiri”, a istina je da su mi zaista trebale nove salonke…

Na obiteljskim druženjima trudila sam se svoju šogoricu i ne pogledati, ne samo zato da joj ne bih dala povod za novo ogovaranje, već prije svega zato da ostanem mirna. Sve u svemu, Jasminkinim lažima nije bilo kraja, na svaki trač koji je stizao do mene odmahivala sam glavom, ali nisam ostala ravnodušna kad je Davora i našu djecu počela huškati protiv mene.

– Davore, ovo mora prestati. Ne zanima me zašto to radi i što joj je cilj, ali neće ga ostvariti rušenjem naše obitelji. Zasad ću šutjeti, ali tebe molim da razgovaraš sa svojim bratom.

– U pravu si, ovo treba prekinuti – moj muž je dlanom protrljao čelo. Nije mu bilo lako, jer taj razgovor nije mogao biti ugodan.

Dotad sam nekoliko puta sugerirala svekrvi da ne nasjeda na Jasminkine priče i suze, da je pametna žena i da razmisli o tome zašto njezina starija snaha plače za svaku sitnicu.

Poslije nekoliko dana suprugov brat me je nazvao na posao zamolivši me da tijekom radnog vremena izađem na kavu s njim.

– Jesu li svi kod kuće dobro? – uplašio me je njegov ton.

– Ni bolje ni lošije nego što smo ih jutros ostavili kad smo pošli na posao – nasmijao se, pa me je to malo umirilo.

– U redu, izaći ću, vidimo se za pola sata.

Tek što sam dodala šećer u kavu, Dario se počeo ispričavati u ime svoje žene. To me je zbunilo, jer sam smatrala da mi ne duguje ispriku on, nego Jasminka.

– Znaš, Dina, Jasminka je… imala teško djetinjstvo.

– Pa? Nije ni prva ni posljednja.

– Puno toga o njoj ne znaš, zato razumijem tvoj stav.

– Molim te, prosvijetli me, što to ne znam, a trebala bih znati? – ironično sam upitala.

– Sinoć smo Davor i ja dugo pričali, bez tenzije i povišenih tonova. I njemu sam rekao ovo što sad namjeravam povjeriti tebi. Dosad sam samo roditeljima odao tajnu – zastao je, nešto se promijenilo u njegovim očima, kao da sam u trenu vidjela bol, a tamna sjena preletjela mu je preko lica. Pustila sam da tišina potraje onoliko koliko mu treba da nastavi. – Znaš da su Jasminkini roditelji odavno razvedeni, da njezina majka još uvijek živi u Njemačkoj, da je ona s ocem sve vrijeme živjela ovdje. Kad joj je bilo dvanaest godina, provela je ljetni odmor kod majke, Jasminku su silovali… i to je ostavilo trag i na njezinoj duši i na tijelu. Da zlo bude veće, pijana majka prodala ju je za siću – progutala sam knedlu, ništa nisam mogla izgovoriti. – Jasminkin oporavak u Njemačkoj dugo je trajao, pa je propustila čitavu školsku godinu. Sve je to nekako zataškano i samo zahvaljujući njezinom ocu, ovdje se o tome ništa ne zna. Jasminka nikad više nije bila u Njemačkoj, a kad je u gradu govorila da ide majci, zapravo je odlazila tetki, majčinoj sestri. Majci nikad nije oprostila niti je želi vidjeti. Jasminka kaže da ju je u duši sahranila i da joj je svejedno kad će ta zlotvorka umrijeti. Njezin otac je divan čovjek, to i sama znaš, a očito se jako trudio udovoljiti svojoj jedinici povlađujući joj, čak i kad nije trebalo. Razumijem zašto je to radio, ne može mu se ništa zamjeriti. Valjda joj je tako želio olakšati bol… i zato je uvijek sve moralo biti po njezinom, svaka sitnica, baš sve. Kao žensko dijete rano je preuzela domaćinstvo, pa otuda njezina potreba da se miješa u sve i svašta kad se udala. Pokušavao sam, onako okolišajući, skrenuti joj pažnju na to da neće svi imati strpljenja i živaca kao njezin otac i ja, da će svojim nametanjem zapasti u neprilike, zbog kojih će još više patiti. S vremenom sam shvatio da ona to ne može shvatiti. Jedino joj je jasno da možda nikad nećemo imati djecu…

– Dario, njoj treba stručna pomoć, to ne možemo riješiti ni ti ni ja.

– Znam, pokušali smo dosad četiri puta i nijednom nije izdržala do kraja. Svaki pokušaj završavao se njezinim plačem uz tvrdnju da je liječnici ne razumiju i da joj ne mogu pomoći.

Zaista ništa od ovoga što mi je Dario ispričao nisam znala, točnije, znala sam ono što su znali svi u Baranji: da je Jasminka dijete razvedenih roditelja, da je odrasla s ocem i da je njezina majka još uvijek “gastarbajterka”.

– Dario, pokušat ću pomoći da se ovo nekako riješi za dobrobit svih nas – već sam u glavi imala plan, ali ništa nisam htjela obećati.

Iste večeri nazvala sam svoju prijateljicu iz studentskih dana. Jana je bila odlična studentica medicine, sjećam se da je još tada pričala o specijalizaciji, a posljednji put čule smo se kad je dobila posao u Zagrebu, na “Rebru”.

Ukratko sam Jani ispričala o čemu je riječ tražeći od nje savjet…

Nesebično nam je pomogla i ovu priču posvećujem i njoj, kao mali znak pažnje za sve ono što je učinila za moju obitelj.

Jasminki je peti pokušaj liječenja, s pravim i posvećenim ljudima, donio ogroman napredak. Od onog razgovora s njezinim mužem i ja sam promijenila stav, nisam je više promatrala kao osobu koja nameće svoje mišljenje, već kao mladu ženu kojoj treba pomoć. S vremenom je i ona shvatila puno toga, između ostalog i to da sam joj prijatelj, nikako neprijatelj.

Kad mi je Jasminka poslije dužeg vremena pokucala na vrata kuhinje noseći u ruci buket od pet ruža, znala sam da je to dobar znak.

– Trudna sam – rekla je rasplakavši se. – Ti si zaslužna za to što ću postati majka, zato sam htjela da ti prva u obitelji znaš.

S njom sam plakala i ja, od sreće.

Ima li išta ljepše nego zdravu obitelj držati na okupu?

Valsidal Civonaviz-